Razgovor vodili novinari: Ankica Domazet i Andro Čont
Vi ste od onih rijetkih koji su u stvaralaštvu i poslu uspjeli da dođu do vrha isključivo svojim radom i da budete prepoznati i cijenjeni u svijetu. Kako je to uopšte moguće iz Crne Gore?
Pitanje od milion živaca… i iste količine eura. Žali Bože da je tako u zemlji koja svake godine sve manje ljudi ima… Kad bih Vam kazao da i dalje vjerujem u koncept “da se upornost i trud isplate” slagao bih sebe, jer su ovdje svakakva prokletstva moguća, ali da se raspodjela sreće i lovorika podijeli po zasluzi – e, to će uvijek biti anatemisano. Ne fale nama ljudi da nešto vide… imamo mi grla… samo nam fali čovjek da viđeno pozlati. Zašto sam uspio da “napišem” i da bude “čitano”?,… valjda su neke jače sile umiješale prste i izvukle primjer – da pokažu kako su čuda moguća.
Uživate status „iskronosnog“ pisca na prostorima bivše Jugoslavije. Da li vi sebe tako vidite i šta zapravo za vas znači pojam „Iskronosac“?
Nadam se da ćete mi vjerovati, ali kovanica potiče iz nekih epsko-fantazijskih novela koje sam naškrabao davno. Stigle su nekako do ruku i pažnje mnogih, i tako se “Iskronosac” odomaćio u skoro pa kolokvijalnom govoru… Neki pametnjaković (kome se iz srca zahvaljujem) nakačio taj pojam mom imenu, i kad se “Pred buđenje” pojavilo… tako je i ono buknulo.
Za vašu knjigu “Pred buđenje” kažu da je prekratka u opusu, ali dovoljno dugačka u književnom prodoru. Koji je glavni sastojak u mješavini žanrova?
Čujem da “Pred buđenje” predstavljaju kao mješavinu žanrova… i da budem iskren, pomalo me buni konstatacija. U suštini, pisao sam usklađen sa željom i mislima…. i pratio stav “budi razumljiv, čitljiv i potreban”. Nešto ne vjerujem da sam baš lomio žanrove i lijepio ih o krzave ivice. I ne bih volio da ikome tako izgleda… Slažem se da su priče raznovrsne – kao i svaki minut koji otkuca u satu, ali time se samo poštuje ono vrijeme potrebno za smijeh, suze i pametovanje. Svemu tome sam dao prostora u djelu. Čak postoji odjeljak i za pauzu… kada očima možete dati slobodu da odmori um preko nekih rečenica. U nečemu ste u pravu, zbilja postoji začin koji je posut po svim stranicama knjige – profilisanje (ili nježnije rečeno “duhozborenje”) je esencum svega. Čitajući nesvjesno ćete prisvajati postulate ove vještine i samostalno podići kondiciju sopstvenog emotivnog skeleta.
Dok druge izigraju olovke, a napisano nikad ne iskaže potrebnu snagu, Vi se igrate olovkama i svaki put tvorite snažne zapise. Zašto se onda svi ostali predstavljau kao pisci, a vi skromno kažete da ste autor?
Znate… postoje oni koji su stvaralaštvo shvatili kao posao, obavezu. Kod takvih se nerijetko dešava da alat zagospodari nad talentom. Neposredno po nastanku te devijacije, pojavi se i
zarđala ograda od sujete koja nameće ponašanje gdje stvaralac (pisac, režiser, muzičar) duboko vjeruje u valjanost i neponovljivost svega što je stvorio… a ujedno zahtijeva bespogovornu poniznost i slavu sa druge strane. Osjećaj “oboženosti” krasi većinu “običnih”. Takođe, nije skromnost to što mi siječe jezik da se predstavim kao “pisac”, već okov od straha da ne počnem da podsjećam na prvopomenute iz vašeg pitanja. I da mi čitaoci nikad ne postanu “druga strana”.
“Pred buđenje” nije samo skup nasumično odabranih kolumni. O kakvom tehničkom postupku se tačnije radi?
U pravu ste. Jesmo odabrali najčitanije kolumne, ali sam sve tesktove morao upodobiti književnoj formi… i preurediti taman toliko da zadrže raniji miris, ali da ukus bude znatno poboljšan. Otkad sam započeo nedeljno obraćanje kroz dnevni list, govorili su da pišem neobične kolumne – e, ta neobičnost se ogledala i u zametku koji je od svake omogućavao da se preobrazi u nešto više. Oni koji su voljeli fantazijsku notu, biće zadovoljni… oni koji nisu željeli fantazijsko, već lirsko – udovoljeno im je… a onda su tu i oni najdžingraziviji, što žele da se sve protumači i obrazloži – i za njih mogu reći da će imati o čemu da džangrizaju. Ukratko “Pred buđenje” je privuklo sve generacije… što me posebno raduje.
Pa i dobili smo djelo koje preobražava. Čitanost i reakcije su izuzetne. Javnost i kritika su ovog puta usaglašeni u ocjeni. Da li ćete uskoro krenuti u promociju djela?
Raditi promocije u Crnoj Gori predstavlja veliko zadovoljstvo kada “nastajete”… Neki su željni da čuju, drugi da vide, treći da pitaju. Međutim, kada vas upoznaju i smjeste negdje u svojim policama duše, nekako je najpametnije ne trčati po salama i držati predavanja… valja pustiti knjizi da sama pozove čovjeka. To je neka ovdašnja specifičnost, i ja je iskreno uvažavam. Ali, pošto polako stižu pozivi za predstavljanje knjige u inostranstvu… biće prilike i da se družimo i razgovaramo. Njima je priča o pričama sigurno nova. Ovdje bi samo mogli da napravimo suvišnost u rečenom.
Pomenuli ste inostranstvo. Vaša knjiga je ubjedljivo najčitanija u dijaspori. Kako prihvatate tu činjenicu?
S oduševljenjem. Godi zainteresovanost našeg naroda koji je imao upornosti da uopšte sazna da je “Pred buđenje” objavljeno… jer nije bilo reklame, osim kratke informacije da će knjiga imati premijeru na Beogradskom sajmu. S druge strane, moram uvažiti činjenicu da je i njihova kupovna moć bolja od “domovinske”… tako da im nije bilo posebno teško da i naruče djelo iz Podgorice. Nažalost, kod nas je kriza pojela i mrvice sa stola, tako da se nerijetko lecnem kada saznam da i u Crnoj Gori odlično prolazi… jer ne spada u baš jevtina izdanja. Ipak, izdavačka kuća “Gligorije Dijak” se potrudila da i sa materijalno-vizuelne strane napravi bogato opremljen proizvod. Otud i trošak.
Čitajući priče “Zapisi”, “Opstanak”, “Februar” i “Tihe vreće” čovjeku se nameću divne slike ambijenta. Da li ste razmišljali u smjeru da država iskoristi vašu književnu građu u promociji skrivenih blaga Crne Gore?
Vidio je svijet kakvu ljepotu nose vrhovi naših planina, boju krša i bistrookost kanjona i mora. Ja samo bolje i više volim riznice u podnožju brda, staze ispod planina i topla mjesta dolova. Drago mi je što su i drugima bila mila dok su iščitavali “Pred buđenje” – iako ambijentalni momenti predstavljau samo dio scenografije u nekim pričama. Ali zbilja neću nikog da vučem za rukav kako bih bio od još veće pomoći… na zvaničnicima je da utvrde berićetnost koncepta i upute poziv. Ja sam samo spreman i voljan… ako ikada do toga dođe.
Važite za čovjeka koji ima značajan uticaj na javnost. Kako postižete da mijenjate svijest građana, a opet ostanete izolovani?
To je, da oprostite, šantava priča. Naravno da mi godi, ako javnost prihvata i doživljava istinito ono što meni predstavlja osu, bolje reći konstantu etičko-umnog kretanja. Ali to da sam “izolovan” nije nikakva stvar voljne strategije… već, nadam se, normalan stav iz kodeksa ponašanja znanog kao “znati gdje ti je mjesto”. Nisam glumac, pjevač ili silikonska pinap voditeljka (još), pa da iko ima potrebu da pretura po mojim danima u sedmici. Prosto ovo što činim ne nosi takav koncept… niti poruku. Sve što iskreno i iz srca mogu da pružim, nalazi se u onome što pišem. Onima koji žele nešto više… sačekajte dok ne počnem da radim u striptiz baru (što neće skoro).
Odakle crpite snagu i motivaciju za sve što obavljate?
Jeste li znali da se umor i tegobe od fizičkog rada najbolje liječe iznenadnom srećom? E znajte da iscrpljenost kod mene najbolje iscrpe vrele oči onog koji je nešto moje pročitao… Ne posjedujem bolji i svježiji izvor motivacije od fontane u kojoj iskre kapi skrojene od riječi, pogleda i želje… sve to spava u mom narodu.
Intervju je objavljen za više časopisa i portala namijenjenih jugoslovenskoj dijaspori u Americi. Izvori:
http://ww.montenegro-canada.com/articles/article/8410906/164306.htm
http://www.pcnen.com/portal/2012/04/13/milisav-popovic-biti-razumljiv-citljiv-ipotreban/