Koga to dijete čekaš?
Vjetar čiko.
Pa, gdje je?
Ne znam… obećao je… ali ne dolazi.
Idi kući mali, da se ne prehladiš.
Ne mogu…moram da letim.
*
Drifter je engleska riječ, koja može upućivati na nekoga “ko luta” – na skitnicu od dalekog druma. Korjen vuče nekoliko značenja: od zanošenja, strujanja, laganog kretanja. Tako su ukrali ono što je naše… preimenovali pa zašili u svoje stranice.
Lujanje i lujati su dio đedovskog prarečnika – dugo su opstajali, dok nisu tako duboko nestali. “Oni koji su postali lujati” opisani su u iskrscima iz ranih doba – imali su magijsku krv iz pjesama prvih grbova, i posjedovali sposobnost mimo vilinskih stvorova. Vještinu kretanja (lujanja) uz vjetar. Struja bi ih nosila, uz skoro neprimjetni prekor kičme daronosca – pa ih rep vijavice povremeno okači uz visoku granu, tvrd krov, o kljun planinskog vrha. Život bi im prolazio ispunjen pričama na koje bi nalijetali, trudeći se da sa sobom ne nose tragove sopstvenih… bjehu to bića lišena pojma o “obaveznim mukama”. Svjesnost o zlu im dade mudrost… Obično bi se pojavili pred ženom i čovjekom kojima prijeti nakaradnost. Dijelili bi lujati savjete kako gar zaobići… po koncu bi uvijek istakli “uradi ili ne uradi kako ti rekoh, nije me briga. Ovo je tvoja prilika”. A i sami su nastajali od čovjeka (izabranog djeteta) – doduše, od onih duša koje nisu razumjele zbrku svijeta. Ima i jedna zanimljivost u ilustrativnim predstavama – u ustima bi uvijek nosili slamčicu pšenice, koja bi lelujala onako kao što se oni njišu uz vjetar. Te travke, okačene o ugao usana, bjehu u stanju da prelome mač… dodirom skrenu teški malj.
Otud i nauk, koji postade vojna doktrina: “povremeno i samo ponekad, savijanje pred neprijateljem, daje prostora da se udar prelomi napola“. Lujanje su opisivali sveštenici sa sjevera domovine – govoreći da su im crkve spašavali stvorovi nalik ljudima, ali sa tijelom koje kao da bez kosti je. Kad bi vatre zaprijetile da pojedu sitna svetilišta, lujati bi privlačili kišonosne oblake.
Kao i svaki mit, i ovaj posjeduje određenu tragiku… bol koji je driftere učinio zaboravljenim. Vjeruje se da ih je nekada bilo taman toliko, koliko bi svaka porodica bila kadra da izrodi djece – pa da makar jedno dozvoli vjetru da ga takne. Međutim, odvajkadašnje opačine dovele su do još jednog u nizu ratova – koji se tog puta vodio na moru. I kao što svaka maća ne dozvoljava da se drži u samo jednom loncu, prekipjela krupina se razlila po kopnu. Smrt bi bila užasna i kaspana, jer je đavolja glad gusara zatekla običan narod, nespreman na čin žvakanja… Mještani nisu umjeli ni da se udalje, osvajači su pohrlili uz drum na pragove. Neko se sjetio da rogom dozove lujata, a ovaj kad je vidio šta s mora navire, sazva svu braću što je mogao da sazove. Vjetar, vihor, munje i gradonosni oblaci skupiše se nad dugačkom obalom te udariše. Boj je trajao do kasno u sledeću noć i okončao se progonom pirata… ali i utihom vjetra. Blaga tijela su popadala po zemlji i pijesku, i tu prestala da postoje. Okopniše. Goloruki narod poče tiho, potom sve glasnije da kliče pobjedi… i spasu od zločina koji je mogao da ih pojede. Ali ne bili mi ljudi, kad i u trijumfu ne bi pokazali da smo šuplje duše… mještanke metle uzeše i sav nered sa obale sasuše u more. Zajedno sa njim i lujate. Tu se saga o vjetrozanosnim na sraman način omete.
*
Jednom smo nekad, imali rog da vjetrove dozovemo… za spas i da nekog od nas orode. Zaboravili smo… čak i ime. Ali ga uzeše drugi i novim slovima preliše.
Nekad smo slamkom prelamali mačeve… sada sablje kujemo i prizivamo ratove. Pravimo ubice, bre! Nekad nas nije bila briga za gluposti… sada zbog njih kopamo grobove. Gubice se okilaviše od bljuvotina koje zovu “svete”. Umjeli smo da se osvrnemo i podignemo palog… sada poraze slavimo, a mudre proganjamo: “Ne daj da progovore!”
Imali smo legende, koje nismo zaslužili… šta očekivati, kad su se najgori okotili.
Lujati su prorekli “živjećete ljude, koji će vas do smrti umoriti”.
I sad se u čudu pitamо – pa, ko to koga želi ubiti?
*
U pomen na duše koje ovih dana izgubismo… sada plačemo, do juče smo ujedali – bijesni na sve i svašta, u ubjeđenju da smo bezgrešni.
Zbog nas je, djeco… i nemojte nam oprostiti.
*
– Moram da letim čiko. Moram… ali boli i hladno je.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237