Društvo moje, znate li šta je “A Apex Q.”? Predatorsko pitanje, koje traži neutralušući odgovor. U teoriji svaka društvena pojava mora (trebalo bi) da posjeduje makar jedno A Apeks pitanje (ono koje razotkriva anomalije)… i rešenje koje će upitnu materiju da “sastruže” od korozije, destrukcije (da je izvrne i vrati u afirmativno stanje). Apex Q. je uvijek sačinjen od sadržaja koji nanosi i nosi nelagodu, konfuziju, razotkriva bijes, agresiju… U politici bi jedno od takvih pitanja bilo “zašto se najgori ljudi politikom bave?”, u medicini bi apeks pitanje glasilo “zašto ljekari brzo dožive empatsku degradaciju?”, u religiji “zašto se toliko mržnje krije iza očiju posvećenih?”, u sportu “zašto se sportisti nalaze u vrhu najplaćenijih zanimanja?”, u umjetnosti “zašto je estetika ružnog, senzorno neugodnog preplavila kulturu?”… i sijaset drugih lavora u kojima se naše duše dave, ne shvatajući ko je izgrebao valjane koncepte i kako su uspjeli da ih iskvare?

Nećemo pokušati da postavimo saobraćajne znake na gore oslikane raskrsnice, ali hoćemo da se osvrnemo na dva čuvena A Apeks pitanja, i još čuvenije odgovore (datiraju od prije 250 godina, i smatra se da su ključni refleks koji je humanističke nauke izvukao iz memljivog ugla tavorenja, i uveo u novo prosvetiteljsko doba).

Glase:

  1. Čime smo određeni?
  2. Šta nas određuje?

Ovo je ujedno prvi, za sada jedini, A Apeks kompleks, čije su konstrukcije toliko nalične, da ih samo  duboko suštinske razlike čine neistovjetnim. Zato se i zove Morgana kompleks (naličnost koja ne pruža sličnost). Odgovori su glasili:

  1. Određeni smo emocijama.
  2. Određuje nas zajednica (okolina).

Dobro, a šta kada emotivnom kompasu više ne možemo da vjerujemo? Šta kada smo preplavljeni raznim senzacijama poput bezrazložnog straha, konfuzije, ničim izazvane tuge, anksioznosti, samoglođenja, samospaljivanja…? Onda pitanje “čime smo određeni?” ne eliminiše stari odgovor “određeni smo emocijama”, već otkriva koja osjećanja/stanja nas čine raskubljenim tranjama.

Prvi je emotivna disregulacija. Sve do skora se smatralo da je ova pojava isključivo u svezi sa određenim poremećajima pažnje, ulaz u navoje depresije, dio neke od naslijeđenih ili trauma iz djetinjstva… A onda se dogodilo da savremeni trenutak (posebno nakon pandemije) ovo stanje darežljivo poklanja svima. Elem, emotivna disregulacija je je termin koji se koristi da opiše emocionalni odgovor koji je loše regulisan – i ne spada u tradicionalno prihvaćeni opseg očekivane emotivne reakcije. Može se nazvati i izrazita fluktuacija raspoloženja, nagle promjene duševnog obrasca ili prosto “izrazito labilno ponašanje”. Krase ga apatija, iritabilna nadražajnost, svadljivost, bježanje od konflikta da bi uletjeli u još gori, netrpeljivost… i konstantan osjećaj da će nešto loše da ti se desi. Takvo (fantomsko stanje, ili “iskvaren” rad emotivnog kompasa) dovodi do ličnog i društvenog kolapsa pojedinca (u porodici, na poslu, sa samim sobom).

Drugi je paraliza analize. Tiče se donošenja odluka, tačnije izbjegavanje upuštanja u konkretnu akciju koja bi rezultirala ciljem – a sve usljed izuzetnog straha da ne dođe do greške. Pa onda razmišljamo na milion frontova, praveći tri milona loših scenarija i sebe uvodimo u abulomaniju (stanje paralize volje) – i na koncu, ne samo da ne učinimo ništa, već zbog iscrpljujućeg ataka preplavljenih misli izađemo (duševno) ranjeni. A sve mačeve smo sami iskovali, i sami sebe proburazili. Ovo je jedan od težih momenata psihostatike (koji su evidentirani na listi) – a koji apsolutno zavisi od tebe. Što znači, može se autokorekcijom izbjeći.

Šta se onda dešava sa drugim pitanjem Morganinog kompleksa?, da li je tu došlo do izmjena? Jeste. Zapravo je pitanje “Šta nas određuje?” eliminisalo viševjekovni odgovor – određuje nas zajednica/okolina. Više nije na snazi snaga sistema… Čovjek je sve više egosinteza, a sve manje egoredukcija… Sintetiše se nešto u nama što nas uvodi u procvat koji se jedino može nazvati “puna svjesnost”. Možda su zmije od emotivne disregulacije i paralize analize/volje tek porođajne muke čovjeka koji iz tebe nastaje.

Možda presvlačiš kožu duše… a tebi liči na raspadanje.

  

Milisav S. Popović

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.

*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237