Trenom, kada se krupni đavoli budu povukli (pandemija i raznorodni društveni konteksti koji su uz nju prolajali), ostaće čovjek sa paklenim kusurom… sitnim vragovima koji će ga tokom noći posjećivati. Lizaće mu dušu ekserastim jezikom i mrmljati “pssst, nemoj dome zaspati!”. Valjalo bi da budeš dovoljno mudar, adekvatno naelektrisan, pa da i sebe i njih prevariš… no, evo šta treba znati.
Već sada dolazi do anima-simbioze (neprirodnog srastanja suprotstavljenih sadržaja), koji će tek, narednim danima, da puste polen i ukopaju korjen. Jedan od njih je Senten Nulti – koji u sebi nosi dva pojma: indolenciju i asideraciju. Oba će se istovremeno uključivati, što će dovoditi do fizičke i duševne konfuzije, do žestoke iscrpljenosti.
Indolencija podrazumijeva jednoličnost, razne forme nehajnosti, lenjost, neosjetljivost, nemar, nepažnju, nesavjesnost… (čemu sve?, ništa me više ne pogađa!, nije me ni briga!, ni ne treba mi ništa). Dok asideracija, potpuno suprotno: ukazuje na entuzijazam, potrebu preuzimanja inicijative, aktivnosti, brige, izdržljivost, motivaciju, energičnost… (niti je toliko crno, niti je toliko loše!, taman da krenem da živim kako hoću!, realizovaću snove!, toliko stvari traži da se posvetim i uspijem!, život je lijep!). Možete zamisliti kakva će zbrka nastati kad se oba istovremeno pritisnu, pa se tajfuni sudare. Mislim da možete – jer, Senten Nulti je kod mnogih već operativan (a, kod tebe?). Ta zbrka bezizražajnosti, mučnog povlačenja sa istovremenom željom za pjesmom i zaslađivanjem životnih sokova – tvori čvor, toliko zategnut, da se pauzira spontana vatra čovjekovog jezgra. Plamen zarobljen u ledu. Toplota bude samo slika.
Senten impetuozo (impetuoso) – još jedan lijep primjer koji ukazuje koliko možemo da se naružimo. A on je brzopleto zaključivanje, ishitreno donošenje odluka na osnovu nedovoljne upućenosti u okolnosti/sadržaj – i reagovanje (reakciju) po toj odluci. I tako se čovjek nagrdi. Ne bi se mnogo pogriješilo ako bi rekli da je impetuozo postao manir koji nas oduvijek prati… ali, za razliku od pukog izvođenja zaključaka na osnovu samo pročitanog naslova (ne ulazeći u srž teksta) – impetuozo povlači posvećenost u djelovanju: “uradih nešto što nije trebalo, jer sam pogrešno shvatio. Sad ću opet da okrivim izvor iz kojeg je sve poteklo”. Da, Senten impetuozo se ne završava naukom i poukom – već tvrdoglavim opravdavanjem da “nije do mene”, već “do tebe!”, “do svih drugih, liše mene!”. I kako onda mazgovu pojasniti da ne bude tele.
Senten alpiniste – vrlo sladak. Izuzetno sočan. Otrovno opojan. Podrazumijeva ponašanje koje nadilazi volju, umnu istreniranost da se ide dalje, gore, više… postizanje cilja se nameće kao svrha prema kojoj i možda nemaš emociju, ali ti um govori da “tako prosto moraš”. Hipermotivacija koja je racionalizovana iz milion različitih razloga – i koja, opet, na koncu nema valjan zaključak za onoga koji takvog čovjeka posmatra. A i svrha za samog “alpinistu” nije jasna. Vodi se: moram se provesti!, moram uživati!, moram bogatstvo steći!, moram, moram!. I obično se završava loše, čak fatalno po onoga koji je u mehanizmu Senten alpiniste. Zbog toga je i sačinjena, sad već čuvena skica: “Svaki leš koji zateknete na obroncima Mont Everesta jednom je bio ekstremno motivisana osoba. Zato… smiri malo doživljaj.”
Senten obostranog sječiva – još jedna ladica u kojoj su strpana dva elemanta. Enmitizacija i ljubavna pasija. Ubijeđenost da su svi neprijateljski nastrojeni prema tebi, i da moraš držati nož pri sebi – objašnjava enmitizaciju. Previše ljudi se rukovodi njome. Ljubavna pasija je istovremena želja da nađeš nekoga koga ćeš voljeti bez bojazni stradanja… što nosi jednu od najvećih univerzalnih prevara (caku), jer, budi pažljiv sa kim ćeš da dijeliš dušu i postelju. Mnogo njih ne traži ljubav, već pomoć i jazbinu.
I, opet dođosmo do kraja epizode, gdje publika od režije traži bombone.
Umjesto toga, idu voće i feferone:
Zbog uskih cipela se ne krate stopala.
Radi najbolje što možeš, ali računaj da tkanina prema kojoj traješ, traži da je peglaš i maziš. Znadi gdje si zgužvan, i na tome poradi… Niko bolje ne poznaje njene nabore i konce, do tebe. Jedro održavaju mornari, kad se lađa jednom otisne na more. Šta god nosio, koga god vukao – kormilari.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237