Vrlo ugodno. I raspored stolica, i lijep hlad ispod drvoreda lipa, i okolne prskalice… Da, zgodno mjesto za sve okupljene, a samo koji metar odatle vrelina ranog jula je lizala šta stigne. Opet, teško se disalo… i svi su jedva čekali da program počne (ma, da se što prije završi).
Na podijumu svakakvi rekviziti: dvije polovine starog točka, plastično korito puno lišća i kavez sa gugutkom (doduše, nije se micala, kao da leži na jajima).
Tap. Tap. – dodirnu mikrofon – Ovaj… čujete li me?
Neki zaklimaše, ostali su brisali čela ili se hladili improvizovanim lepezama.
– Ovaj… – nervozni osmijeh – … Dobar dan svima. Hvala što ste došli.
– Mhm. – ujednačeno iz gomile.
– Ovo… – pokaza na bočicu koju pažljivo izvuče iz kutije – …je ono zbog čega smo danas tu. “Vidrovanski arum”. Prikladno ime, s obzirom da su istraživanja vršena u ovom gradu. – opet osmijeh – Ovim ćemo da promijenimo svijet.
Dosta rijedak aplauz.
Zinu za još nešto, pa se naglo predomisli, i priđe rekvizitima.
– Odmah ćemo početi sa prezentacijom… – uze obje polovine točka – … Kao što vidite, slomljen je. Muzejski eksponat iz perioda nakon Prvog svjetskog rata.
Jednu polovinu ostavi, a drugu odnese na kraj bine.
Nakapa poluobruč i odmače se.
Ma nije prošlo ni pet sekundi, a ovlažena polovina jurnu put prve. I uz zveket se spoji. Sama od sebe! Tačno na mjestima gdje je prelomljena.
Publici popadaše vilice.
Kakva je ovo magija?
On se osmijehnu, i novosladnom kočopernošću priđe koritu.
Ukapa nekoliko kapi u raspršivač vode, pa time isprska gomilu lišća. I opet!, ni pet sekundi – a lišće se izdiže, u momentu kao da je lebdjelo ne znajući kud će, pa se naglo rasprši i nakači na grane. Vratilo se tamo odakle je. Na lipe.
Opet uzdah, opet nevjerica, opet “je li ovo magija?”… no, on se lako okrenu i uze kavez sa gugutkom.
– Nikad nije poletjela. Nekakav defekt. – smače krletku, pomazi pticu, i okapa tri kapi po njenim leđima.
Začu se, jedva, ali se ipak ču krckanje… i nekoliko bolnih trzaja, da bi koji tren nakon krila bila raširena – i gugutka se vinu! Iznad publike, praveći krugove. Sve brže. Uz toliko radosti i slobode.
Nastupi gromoglasan aplauz. Svi ustadoše. Zamoli ih da se vrate, jer još nije gotovo.
– Ne, gospodo, nije magija… čista nauka. Podsjetiću vas, gravitacija odnosno sila teže je fizička interakcija koja izaziva privlačenje između tijela, što je uvijek posledica njihove mase. – coknu – Tako se mislilo. No, mi smo doznali više…
Novinari mahinalno uključiše telefone, izvukoše bilježnice.
– Unutar sile gravitacije, postoji još jedna… nazvali smo je Sila izuzetnog privlačenja. Njeno prisustvo je minimalno, skoro neprimjetljivo… a posjeduje sposobnost da natjera bilo šta, da se priključi bilo čemu što pripada. Da li me razumijete?
Gomila je samo blenula.
– Vidjeli ste i sami… točak se savršeno uklopio, atomi su se povezali. Kao da je super lijepak. Lišće, koje smo u svrhu prezentacije, rastresli sa krošnji, vratilo se na grane. Krila gugutke su se popravila, izliječila… jer je to njihovo prirodno stanje. Sila izuzetnog privlačenja je umnogome raskošnija od gravitacije. – pljesnu, publika streknu – A mi smo, uz pomoć polarizacije jona, uspjeli da je probudimo. Naglasimo. Intenziviramo milion puta. I dobili smo “Vidrovanski arum” čija će primjena biti sveukupna… u svim oblastima… a korist za ljudski rod nemjerljiva! Uz svega nekoliko kapi.
Jeza oduševljena. Klicanje. Glasne čestitke. Komešanje.
– Zar za sve? – neko pita.
– Da, za sve. Jer sve teži nečemu. Sve ima svoj razlog i poriv izuzetnog privlačenja ka drugome.
Naravno, prvi iz publike istupi neki glavonja iz mreže korporacija.
– Gospodine, sjajna prezentacija.
Trebalo mu je malo vremena da se okrene, jer tapkanje po leđima i ramenima nije prestajalo…
– Hvala Vama što ste došli.
– Želim da znate da smo tu za Vas i Vaš sjajni produkt. Spremni smo da finan…
No, gomila poput napaljenih junadi, gurnuše i njega i glavonju. Pult se zatrese, i “eliksir” pade. Ne izlomi se, ali sve iz njega u zemlju isteče.
Svi stadoše.
On se nasmija.
– Ne, brinite… imamo dosta toga u lab….
Ni ne dovrši, a tle zabrunda. Udariše zemljotresi. Nebo se otvori.
Planeta jurnu…
Ka onom što je najviše privlači.
Ka Suncu jebote!
Koja genijalnost, šteta što je imbecilna.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237