Vjeruje se da je negdje oko 5 do 7 procenata domaćih (autentičnih) riječi iščilio iz jezika poslednjih decenija (prestarale – vele, nedovoljno često upotrebljavanje – kažu, ili pak bile previše intenzivne)… Pojmovi su zamijenjeni novim formama, ali neke od pređašnjih su sadržinski bile bogatije od savremenih zamjena. Posjedovale su malo više soka i dosta trnja, pa su se teško gutale.
U spisima s početka dvadesetog vijeka, moglo se naći da se neko “karakteriše” kao onager. Riječ se vremenom povukla – jer je dovodila do teških konflikata, krvnih čak. Danas ćete čuti da se onager odnosi na ratnu spravu starih Rimljana za bacanje stijena (katapult za kamenčine) – međutim, prvorodno značenje se vezivalo za divljeg magarca, šumsku ušatu zvjerku koja je osim zadrtosti, umjela da “ućuli” – i kidiše na čovjeka. U djelovima oko Nikšića, Grahova i Andrijevice bilo je skupina onagera stabilnog broja – no vremenom su istrijebljeni. Jedna od osobenosti njihovog ponašanja bješe neveliko ustezanje od ljudi… umio bi divlji mago da se približi domaćinstvu i da satima blene u odabrano čeljde. Otud i izraz “piždri ko onager”. Bilo je pokušaja da se životinja ukroti – no, slaba vajda… magare bi ili razvalilo lobanju gicanjem, ili bi gazdi odgrizlo pola lica, komad ramena. Neka što su bili tvrdoglavi, nego su pride bili fantastično glupi – umjeli bi da odšetaju preko ivice direktno u provaliju (razlozi nejasni). Zabilježeni su i slučajevi napastvovanja ovaca – izgleda da su im ove životinje bile posebno privlačne, pa bi ovčice podlegle pod težinom ljubavi. Otud još jedna izreka “ufitiljio ko onager u ovcu” (odnosi se na muškarca koji pošto-poto želi da otme ženu koja koja ga ne želi).
Zato se, kad se sve sabere, nazvati nekoga “onagerom”, smatralo najvećom od uvreda. I kad jednom svežeš – teško se nadimak skidao. Srećom, ili nažalost, pojam je okopnio… tek pokoja starina umije da kaže koja je familija izrodila najznačajnijeg onagera. Ta informcija nije dostupna.
Superlativ od nečega što je odurno, ogavno glasi – najodvratniji. Ipak, imali smo mi još “superlativniji” pojam. Betan. Izvori riječi su nejasni… neko ih vezuje za keltsko, rimsko, helensko porijeklo… Ono što je sigurno, samo se u centralnoj regiji Crne Gore koristio – gdje i danas povremeno može da se čuje. Koliko je izraz jak, govori slučaj neuspjele kultivacije krastavaca. Elem, kada se u prvom pokušaju, u oskudnim i siromašnim djelovima zemlje pokušavalo dobiti što više hrane – neka mudra glava donese plod krastavca i sjeme. Na nesreću, zemljoposjednik i straješina plemena uze prvi zalogaj. Zgađeno ispljunu i povika “ništa betnije ne probah”. Tako se gladni i kostokožni narod ugospočio i naprasno odlučio da se krastavcu ne pruži šansa. Prošlo je dosta godina dok nam nije postao omiljena salata.
Parapućka je laž. Ne bilo kakva, već toliko očigledna da je donosila zabavu slušaocima. Kažu da je svako selo imalo svog parapućku. Bio bi pozvan, ili pozvana, da priča i izmišlja – što grandioznija laž, tim veće zadovoljstvo okupljenih. Imala je jedno pravilo – uvijek se priča vrtjela oko nekog poznatog imena, lokalca. Nekad bi parapućka ponudio tako sočan materijal, da bi osoba koje se ticala, vremenom postala zbilja predmetom podsmjeha, sprdanje i provociranja. Bješe to rudimentni oblik zabave, poput filma ili pozorja – sa elementima spinovanja i propagande kakvi su prisutni danas. Tradicija parapućki je prestala kada je Gojko Babarović (čuveni pripovjedač laži – najpoznatiji parapućka) stradao u Perastu od kamečine nezadovoljnog protagoniste.
“Ozavrat okrenuo!” – bješe oblik kletve, koji se modifikovao u “zavrat okrenuo”, toliko čest, da se u guslarskim pjesmama mogao čuti kao završni stih. Upućivao je na spontano obrtanje glave za 360 stepeni (cio krug) – fenomen koji bi se dešavao neočekivano, i dovodio do iznenadne smrti. Dugo se vjerovalo da je stvaran, pa su čak predanja upućivala na realne žrtve samorotirajućih glava… Naravno, radi se o pseudonauci – domaća verzija “spontanog samospaljivanja”. Ipak, postojala je “lajska” – bilježnica u koju bi se (navodno) upisivalo ime onoga kome želite da se glava oko vrata obrne. Tek tada bi kletva bila učinkovita.
A, imali smo i mjernu jedinicu “zrgat” – ona je upućivala da se nešto nalazi “nonje” (ni tamo ni previše ovamo, taman po sredini).
I, onda se pitamo zašto smo avetni.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237