Takav smo narod, čekajući.
Modifikovani da konstantno budemo u neriješenom statusu. Život nam se završi a da ne znamo ni da li smo početaka imali… bilo kakvog, osim rođenja. Previše “svetih ratova”, važnih bitaka, previše vjere u iznenadne spasitelje (koji se ili nikad ne pojave, ili se ispostave grdno drugačiji)… toliko puno pozajmljenih bitnosti oko kojih kidamo srce, pa lijepimo na dlan komade – onda ga i takvog ispružimo, da ga neko pljune ili ukrade. Postadosmo lješnici u lomilicama zabluda – a ta vilica melje brez prestanka.
Napuštamo svijet sa grčem u neizgovorenim emocijama, i sa nerazrađenom dušom što je sitnu kilometražu prošla.
Ovdje i oni sa šezdeset godina čekaju da im mladost počne.
To drugi ne poznaju, drugi druge brige briguju… Ima na planeti naroda koji nemaju vode ni hrane, a onda i onih koji imaju mnogo toga ali im fali više svega. Mi, ovdje… na Balkanu… mi smo drugačiji, kao pauza između stihova – kad se trag muzike naslućuje, ali ostaje nevidljiv ušima. Za hronike neće biti šta da se kaže kada jednom odemo… iako smo imali glasa, iako smo umjeli svašta što drugi nisu, i to na sijaset ljepših načina. Nešto ipak nismo znali – kako srušiti zidove što smo podigli u glavama, i kako ovdašnje utrobe spriječiti da ne rađaju toliko generacija tlačitelja…
Ovo je zemlja legendi koju rove veprovi – odvajkada.
No, kučka će na koncu pojesti kučku… prirodni ciklus odumiranja fukare… no, kako spasiti pamuk i biser, da se ne satre?
Možda nam treba malo drugačije nauke…
Ajde onda… da vidimo šta takva voda ima da kaže…
* * *
Moriturismija (moriturism) – bolni osjećaj da ćeš proći i nestati. Da su godine što su prohujale bile tako bitne, a doživljavao si ih kao generalnu probu pred nešto što nije imalo premijeru… osjećaj o finalu, a da se nisi prošao kvalifikacije. Jer si se zagubio u čačkanju.
Postoje pitanja, koja treba čuti. Odgovori će ti ispričati kako si i kakav si…
- Da li radiš ono što zbilja želiš?
- Živi li te život, ili ti živiš njega?
- Koliko si sebi obećanja dao, a zaboravio?
- Jesi li pronašao ono što si kanio?
- Kad si se zaustavio?
- Zašto si stao?
- Imaš li nekog do koga ti je stalo?
- Da li si dozvolio sebi da budeš dobro?
- Jesi li strahove razbio?
- Znaš li da nema reprize?
- Znaš li da je sve za ljude?
- Možeš li bolje?
- Da li si stradao?
- Zašto nisi ustao?
- Grebeš li stare rane?
- Pamtiš li dobre duše?
- Zaboravljaš li zle?
- Koliko si namjerno druge povređivao?
- Da li si postao bolji čovjek?
- Šta si sve očekivao?
- I, šta se dogodilo?
- Gdje je sve ono što si?
- Da li si nevidljiv postao?
* * *
Šta nas je učinilo ovakvim? Nekoliko kolaca što su se zabili kroz um, pa prošli kroz srce do tabana. Tako su nas klinovi zaustavili i za kamen zakovali. Zovu se: skiamahija – borba sa izmišljenim neprijateljima (rat sa sjenkama); okiolizam – užas zbog sopstvene nevažnosti i nodus tollens – shvatanje da priča tvog života više ni tebi samom nema smisla.
Kad na ona pitanja gore odgovoriš, nešto će da se iz tebe pomjeri… Biće to prvo krivljenje sidra. Za onog ko klinove odlomi stiže nagrada… Liberozis – istinski intimna želja da brineš manje i ne više o svemu; da stisak na dršci života makar zamalo opusti, da prestaneš da se osvrćeš nakon svakog načinjenog koraka… Želja da životu priđeš igrivije, da se isplešeš dok traje… da budeš u vazduhu, licem među drugim slobodnim obrazima.
U suprotnom, zaspaćeš sa solju na usnama… sa gorko slanim imenom anemoia. Ona čudna nostalgija za vremenima koje nikad nisi doživio, niti imao.
Svi prerano odu, čak iako su u godinama… odu jer nisu razvili sabaizam. Obožavanje zvijezda kroz osjećaj da si dio svemira.
Ali ti nemoj. Hodaj i sa živima i mrtvima… ima toliko kilometara koje treba preći dušom i očima. Prepun je svijet raznih početaka… budi stih, ne pauza… otpočni sebe, to je prva stanica. Izađi iz neriješenog statusa.
Traj, sve do kraja trajanja.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237