– Pa šta to očekuješ od smrti? – suze mu orosiše grubo lice.
– Bolji život. – obrva se prelomi iznad blagog oka vođe puta.
– Zato joj žuriš u zagrljaj, je li?
Nasloni čelo na čelo umjesto odgovora… stari način dijeljenja utjehe među vitezovima. Svuče verižnjaču, rasklopi ratničke kaiševe i nestade iza teških vrata. Zalupi ih umjesto pozdrava. Podmukla tišina zalaja na onog što je ostao da gleda.
– Pođi prijatelju. Pobijedi… i otputuj. – prošapta, kleknu i poče da se moli oslonjen na mač – Jer, veliki junak je pošao da se ne vrati.
* * *
U srcu dvorane nije bilo ničega živog osim eha uteklog sa koraka. Bažđelo je na trulež drevniju od zmajeva. Kiseli vazduh je već odavno pojeo kožu slikama sa zidova. Na nekoliko mjesta je prepoznao obrise davnih kraljeva… niti jednom nije znao imena.
A u lijevom kraju sveg prostora pritajila se neka golema grdoba… pogled mu ukrade neopisiva tmina.
– Tu si znači. – noga zakleca, ali joj ne dade prava glasa. Zamaršira pravo prema staklenom predmetu.
– Našao si me – dubok glas odzvoni iz ogledala.
– Jesam… Valjda je tako moralo biti. – gledao je u ono što su mu govorili da će biti njegova bitka nad bitkama. Iako bješe samo crna i glatka površina, užas se naslućivao s druge strane odraza.
– Znaš li mi ime čovječe?
– Speculum Obscurum.
Površina se zasuka od zadovoljstva.
– Tačno čovječe. Na jeziku prvorodnih. Ili ako ti je draže – Ogledalo tame na jeziku mlađih… makar onih koje još nisam pojela.
Čapra oko vrata mu se nabridi. Stegnu pesnicu spreman da njom u demona zavarda. Zamah čvornovate šake zaustavi nevidljiva sila.
– Ni topuzom ne bi mogao površinu da mi zagrebeš… zar si mislio da ćeš prstima da me povrijediš, jadniče?
– Vrijedilo je pokušati… – naceri se iako su mu koščice pucale od stiska.
– Sudba je prorekla da si ti moja propast… – tama iz ogledala je govorila.
– Sudba je isto rekla o tebi za mene. – sila se povuče, rame osta bez pritiska. Bol oslobođena samo je jače boljela. Graške znoja zasijaše s kraja pramenova.
– Sudbina nije zacrtana, znaš. Zašto nisi nastavio da živiš u bogatstvu i slavi dostojnoj vladara kakav i jesi? To možeš i sada, nije kasno… još… – glas je lelujao podvodljivo – … samo se okreni i idi.
– Činim to zbog časti. Moji preci su nanijeli dovoljno zla tokom vjekova vladavine… na mene je red da to prekinem. A to mogu učiniti samo ako pobijedim zlo veće… poput tebe.
– Haha. Čast je nagrada koja se stiče iz vrline. A ti vrlinu imaš… priznajem.
Najednom mu studen obuze grudi i vilicu. Nešto ga primače ogledalu – Priđi junače! Priđi i pogledaj u mene. Pogledaj duboko u sebe.
Opirao se, otimao… nije mogao da prekine stege. Našao se tik ispred mračne površine… glas je mameći brujao i dolazio s druge strane. Držao je oči zatvorene. Krvnički je stezao kapke.
Još kao mali čuo je priče šta Ogledalo tame radi onom ko se u njega zagleda… Zamađija ga. Izmijeni mu stanje duše i perfidno ga isisa. Ko jednom u njemu vidi sopstveni odraz imaće bolesnu potrebu da se zauvijek u njega ogleda. Sve dok ne skapa. Dok ne postane leš koji hoda.
Sad je imao priliku izbliza da ga posmatra… da vidi sopstvenu propast.
– Pogledaj. Ogledaj se. Pogledaj. Ogledaj se. – dobovalo je.
Nije više mogao da izdrži sljepilo. Užas ga natjera da otvori oči. Zagleda se u ogledalo… zagleda baš duboko, a potom se i nasmija. Cimnu leđima, grunu ramenima, odgurnu se nogama i u vazduhu zaljulja. Vinu se koliko mu je tjelesina dopuštala, vinu… a onda jurnu sebe cijeloga u staklo. Dok se probijao na drugu stranu, cika i lomljava zagušile su zvuk pada i šiktanje prerezanih žila. Ispuštajući dušu slušao je zadovoljan kako raspukli demon iz ogledala bjesni: – Prevario si me! Prevario! Ti nemaš odraza!?
– Haha… Kah… kah.. – u roptaju iskezi dva očnjaka – Naravno. Kah… kah.. Moja vrsta nema odraza. – i tako je skončao poslednji od vampira.
– Proklet da si! Proklet da si zavijeka! Vratiću se! – glas je jenjavao i bivao sve tanji – Vratiću se, pa makar za hiljadu godina. I neću biti jedan! Biće me na milione!
* * *
Zanimljiv obrt, zar ne. Interesantna priča. Skoro kao legenda… skoro… Ali nije. Poslednje riječi Tmine su se obistinile… baš sada… baš danas. Samo niste svjesni. Po jedno mračno ogledalo i sami stalno držite u rukama. Konstantno gledate u svoje parče crnog ekrana… Speculum Obscurum te ima uz pomoć telefona. Ima ih na milione.
Dobro došli u doba odraza… nadam se da ti je tama lice prosvijetlila.
Milisav S. Popović