Ersa – ime starogrčke boginje rose. Ipak, mitološka građa o njoj je oskudna, tanka… pa se i vodi rasprava kako je svrstati međ božanstva titanskih promjera. Danas se ersaotom smatra ono lice koje posjeduje kapacitet “stvoriteljstva”, ali povučenost (introvertnost) čine da se izražajnost njegova/njena uvijek dešava izvan tuđih pogleda. Sramežljivost i naočita stvaralačka ljepota odlikuju ersaotu – kao i brzo lapljenje čim budu izloženi publici. Ersaote stvaraju i ostavljaju blago da svjedoči o njihovom postojanju nakon što nestanu. Neki od njih (pred kraj života) unište svoja djela… najvjerovatnije iz doživljaja da ništa od toga nije vrijedno pomena. Možda u tom činu i ima neke antičke čari… jer rosa može da se nakratko doživi, nikako sačuva. I niko ne zna kakvog je zapravo ukusa (planinska je od livadske posve nježnija)… ali bistrina, bistrina je ta što je čini anđeoskom među prašinastim vodama.
Aonaran – kvalifikativ za osobu koja živi u samonametnutoj izolaciji, isključena iz svih društvenih tokova. Sve je više stručnjaka koji tvrde da ulazimo u eru aonaranista, ljudi koji prisvajaju asocijalne i asocijativne oblike postojanja. Kada se ulazeći u “autistični mjehur” pokušava zaglušiti buka spolja… i jedni spokoj se nalazi u eliminaciji svih emotivnih senzora, empatije i prisustva. Bolna reakcija na mogućnost dodira. Aonaran je alergija na život. Fatalna.
Henotik je na drugom kraju u odnosu na Aonaran… Ukazuje na biće koje silinom duha čini sve da svijet za sobom ostavi boljim i urednijim. Duboko vjeruju da je put čovječanstva ka harmoniji i miru. Učenje koje je podloga za sve one koje danas smatramo pacifistima i ljudima sa kosmopolitiskim obrascima. Henotik je i nazov škole koja se bavi razvojem humanističkih nauka, kao i drugo ime za “najboljeg mogućeg čovjeka”.
Znate li kako se zove kada suvo lišće prekrije tle? Avar. Drevno ime. I avarom se može nazvati samo onaj pokrov koji je bakarne boje, kada listovi još nisu prešli u žuti smiraj… i dok crveni oganj života kroz sitne krvotoke i dalje sluti da se na krošnji njiše. Druidi su tragali za avarom – jer u njima teče najiskrenija želja za proljećem. Eliksir od avara se davao nerotkinjama i nijemoj djeci, sve sa ubjeđenjem da drvo kroz lišće liječi.
Ascian je pridjev i opet neprevodiv, dok u pomoć ne pozovome reinterpretaciju… tako je ascian “onaj koji nema sjenku”. Mistika i liričnost su omogućili ascianu da se krajem dvadesetog vijeka “preporodi” – te služi da se njime označe dvije kategorije lica: onaj koji za sobom ništa ne ostavlja (ne birajući sredstva ni da li će biti žrtava), i onaj koji vodi računa da njegov hod među ljudima ne poremeti ni sat nečijeg života. Da, oba se kategorišu kao ascian. A tako neuporediva. Prvi satire, drugi lapi kroz vrijeme i prostor dok ne iščezne bez traga. Opet i sama ljubav je takva… ili preporodi do rajskog uzora, ili baci u paklene virove sumpora. Još jedna dvojnost, poput ascijana, koja može da sažvaće kosti tokom čina ljubljenja.
Mangata, odsjaj mjesečine na mirnoj površini vode. Tako se i zvala prva pjesmarica koja je objedinila stihove dalekog istoka sa versama Evrope. Odmah po objavljivanju je bila spaljena… smatrala se jeretičkim kodom, spisom vradžbina. Danas se za autentični primjerak samo jednog lista, na svjetskim aukcijama, nude milioni. Basnoslovna gomila para za rečenice koje su pretke koštale života. Mangata – kada su na ljepotu pustili vukove.
Rika – jedan naš, ovdašnji glagol koji se našao u stranim leksikonima. Podrazumijeva gromoglasanu dreku, jak i zastrašujuć glas, kojim životinja oglašava svoje prisustvo ili pokušava da upozori uljeza. No rika je izgubila prvobitno značenje – kada se čovjek odvaži da goloruk krene na moćnijeg protivnika. Vjerovalo se da tada njegova “žučna dreka” poziva sve sile zemlje i kamena da mu pomognu da zaštiti ono što mu je od života značajnije. Pjesma snage prije nego što mu oštrica grlo ne prereže.
Rika je i dolina koja se nalazi iza nepristupačnih planinskih vijenaca… mjesto na koje čovjekova stopa nije do tog trena kročila. A, ako neko i uspije da dođe, nema razloga da se zadržava… niti više ikada vrati. Mjesto koje ne nudi povratak.
Tuhka je imenična konstrukcija koja nije uspjela da preživi u modernim rečnicima, iako za nju druge zamjene nema. Odnosi se na pepeo nakon spaljenih uspomena. Pepeo od pepela emocija.
Koja od ovih riječi te čuva, a koja te boli od prije vremena. Jer, znam da te hladnoća ugrizla… mnoge iz zuba nije ni pustila. Uspavao si se od straha, ne od umora.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237