Ne liži kantu za smeće.
Formulacija koju sam davno zapisao kada smo obrađivali dubokorascjepni segment “intenzivnih pseudoautoriteta”. Vjerovatno jedna od najza.ebanijih dušolomki naše podsuknje čovječanstva. Jer, na Balkanu se time niko nikada nije bavio, a da je zbilja zavrnuo rukave i uronio. Normalno, jer bi ga kolone dočekale, za uši čupale – dok mu žeđ za istinom ne bi iščupale.
Bila je to godina posebne pažnje spram sociopatoloških pojava lančanog tipa (kada neku zajednicu grade karike što se ponavljaju, a nisu čiste, niti imaju bilo kakvu korist po čovjeka – ali je čeljade prihvati kao neophodnost posebnog čina). Uvijek se o kategoriji pseudoautoriteta govorilo, na različitim mjestima, kačilo uz druge pojmove… ali, kada se samostalno izdvoji, onda ova rugoba pokaže svijetu koliko je uistinu gladna, koliko je sposobna da se maskira, i koliko se, prokleta, nalazi iza mnogih, ličnih vrijednosti i istina. Krije se iza najljepših dometa civilizacijskih tekovina. Proždiranje mogućnosti ličnog razvoja, uz destruktivni uticaj bez presedana – primarna je osobina ovog aktivnog parazita.
Danas ćete pročitati da svi prolazimo faze razvoja u kojima nam se (nametne ili sponatno pojave) osobe čiji autoritet prihvatamo. Što prinuđeni, što uz određene sentimentalne spajalice (porodične veze, tradicionalne, kulturne, prijateljske…). I to je tačno, ali se time priča ne zatvara, jer neke (većinu) pseudoautoriteti odrede do konca kraja, i nikada se ne oslobode njihovog uticaja.
Razlika između pseudoautoriteta i autoriteta je sitna, a ne može biti golem(n)ija. Obje se baziraju na uticaju koji neka osoba vrši nad drugom. Obje dolaze iz lijepih izvora, posjeduju kvalitet harizme… Dok autoritet pruža spoznaje i dopušta čeljadetu da se docnije samo profiliše, pseudoatoriteti zahtijevaju da su njihove “istine” obavezujuće, ne smiju biti dovedene u pitanje. Pseudoautoritet insistira na tome da za vas, mimo njega, nema nikog ko može da vas poduči kako svijet funkcioniše. I gdje vam je mjesto, dokle smijete da odete.
Sretamo ih svuda, i odasvud mogu doći. Literatura tvrdi da se u prvom krugu najtežih pseudoautoriteta nalaze najbliži srodnici, koji su izvitoperili etičke norme i nametnuli ih djeci. Ne uče ih kako prepoznati kad je nešto loše, ili gdje zlo zbilja stanuje… već započnu sa lekcijama kako graditi netrpeljivost prema svemu što je drugačije. Nameću lažni osjećaj ugroženosti… te dijete raste ubijeđeno da progres jede svaku mrvu porodične tradicije. Nauče nas da se plašimo stvari koji ne ujedaju, i da gazimo sve što je lijepo, ali nije iz naše bašte.
Drugi sloj su edukatori… pardon, loši edukatori. Dobra trećina našeg djetinjstva i mladalaštva se gnječi u rukama onih koji nas vode putem obrazovanja. I uz svu zahvalnost koju dugujemo sjajnim predavačima, u ljudima najduže ostanu da ječe i grebu ponašanje i poruke šljama, koji je palicu mentorsku koristio da omalovaži učenika i ubijedi ga u bezvrijednost sopstvenog postojanja. Od Nikšića do Maribora, stara Jugoslavija je u mnogim učionicama imala despote koji bi danas odgovarali zbog humanog nepočinstva. Nas nisu porazile jedinice, već lične procjene izvitoperenih pojedinaca da smo nedovoljni za životno napredovanje.
Treći krug pripada religiji, bilo kog tipa. Možda i najgori fanatizam najbolje raste u okvirima vjerskih institucija… pored svih onih koji blago besjede, um zamute upravo oni koji su vjeru pretvorili u oružje, i našiljili koplja. Uče ljude esktremnoj skromnosti i obavezi opraštanja, dok oni sami za sitnicu proganjaju (kunu do pakla), i uživaju u raskoši kakva je nalična onoj u dvorovima. A možda je najteže to, što Boga štite od dobrog čovjeka.
Četvrti su politika i političari. I šta tu reći… uzgajlište osornih pseudoautoriteta.
Asimilacija je proces tumačenja stvarnosti u okvirima unutrašnjeg modela svijeta ličnosti (modela koji oblikuju autoriteti… i, nažalost, pseudoautoriteti iz istih izvora); akomodacija podrazumijeva promjene u tom modelu kao rezultat usklađivanja sa životnim iskustvom.
I onda se danas uzjoguniše, svi govore kako nestajemo – pa krive obične ljude.
Kako nećemo kao narod nestati, kad vjekovima nad nama pseudoautoriteti vrše proces rigidne asmilacije (od političara, preko škole, religije, porodice)… nije dozvoljeno da mijenjamo vrijednosti, da ih unapređujemo… ukratko, nema postupka akomodacije.
Kasno smo se sjetili da smo najvažnije aspekte duše i uma oneprijateljili.
I kivni smo, jer nam nisu dozvolili da kažemo šta nas boli, i još gore… ćutali smo šta nam se voli, i šta nas usrećuje.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237