– Izdrlјaćeš kolјena tako.
Kao da se iz sna prenu, pogleda u baku, pa u savijene noge.
– Izvini… – pridiže se i stresa travke – … zamislila sam se.
– Jašta si. – pruži joj vrelu priganicu premazanu kajmakom i medom – Jedi i ne sanjari.
– Volim da gledam u površinu. – osmijehnu se – Rijeka je divna s prolјeća, bako. Čini mi se da osjećam miris pahulјa i… i sasječenih borova. Ima li to uopšte smisla?
– Ma, ti si mi još divnija… – pogladi joj kosu boje lјešnika – … kad ćeš babu da obraduješ?
– Kad bude vrijeme. – skrajnu pogled i podvi ga stidno pod trepavice – Ne mogu ja drugačije nano.
Starica uzdahnu i okrenu lice, da joj namjera i misao trče preko polјane.
– Vidiš. Tamo… – ukaza se odsjaj sela u očima – Sve se sprema… Još jedna igranka večeras. Poslednja, zadugo… Biće omladine odasvud. Biće cura i momaka.
– Bila sam bako… – pažlјivo je birala riječi, da je ne pogode – … Nije meni tamo mjesto.
– Gluposti! – drvenom kašikom je vatala grudicu kisjela mlijeka – Mjesto ti je kao i svakoj drugoj! Ako ne i više. Postaćeš sjutra vidarka. Otimaće se o tebe.
– Ne želim da se otimaju… – skloni pramen iza uva i dodirnu staricino krilo – … Nemoj nano, molim te. Ne želim da te ražalostim. Ako već znaš da sam kadra da liječim, znadi da ne mogu tek tako… ne po svaku cijenu. Crkla bih. Prosto bih crkla.
– Pa ja sam tvog dedu tako upoznala. Misliš da je tvoja pokojna majka mogla da bira?… pa vidi, ispala si divna. Djeca sve isprave… nadoknade nedostatak.
– Molim te. – uhvati joj dlanove i nježno ih prigrli svojim – Znam nano. Znam. Ali moje srce je naopakije. Umrla bih ako bih prihvatila bilo kog… tek tako… Vjerovatno bih i njega u tugu otjerala.
– Sine… godine prolaze. Bojim se… – oči joj poprimiše boju rijeke – … bojim se da ne bude prekasno.
– Neće nano. – nasmija se razdragano – Ja ga osjećam. Daleko je. Ali ga osjećam. Srešćemo se mi. I ti ćeš to gledati i bićeš srećna. Vjeruj mi! – polјubi je kao što je lјubila prije tri decenije.
– Nadam se, srećo bakina… nadam se. Ali šta ako on ne postoji?
* * *
– Sanjao sam je opet.
– Uspori malo! Oburdaćeš balvane! – zaprijeti mu odozdo – Šta veliš? Opet?
– Opet vala! – ispravi se, osmijehnu i otrije snijeg sa ramena. Stajao je na vrhu planine od mrtvog drveća.
– Pa kako izgleda?
– Ne znam… ne mogu da je nekako vidim. Tu je rijeka… uvijek je pored neke rijeke. Gleda u nju i okolo je livada i veliko drvo…. sjedi ispod njega. I prolјeće je. Toplo i mirisno.
– Ako ta i postoji, onda nije odavde… naše prolјeće dolazi tek na lјeto. – nabi kapu dublјe – I ovuda samo na studen miriše. I svježi snijeg, ako si sretan.
– Mislim da je prelijepa.
– Na ovaj pomet svaka bi bila prelijepa.
– Ozbilјno ti kažem… – lice grunu od ozarenosti – … Mislim da je najlјepša koju sam ikada vidio.
– S tom razlikom što je nisi vidio. – baci u stranu metalne hvatalјke – Ajde silazi, da se jede. Ima zatopa i jagnjetine.
Spretno, poput sniježne mačke, raskakuta sa debla na deblo i u trenu se nađe pored brvnare. Uze krčag sa zagrijane cigle i ispi poduži gutlјaj vrelog vina.
– Što bolan ne uzmeš onu riđokosu… – svlačio je vunene rukavice – … luda je za tobom. Svako jutro nam maše s prozora. Nije to mala stvar. Treba ustat dok je mrkli mrak.
Žvakao je slasno i trudio se da ne obraća pažnju na priču koja se godinama ponavlјala.
– Neće te ona još dugo čekati, znaš? Godine prolaze.
– Ne razumiješ ti to prijatelјu. Naći ću je. Vidjećeš. Sve je moje u njoj. – onda se okrenu i iskosi obrve – Mirišu li i tebi priganice sa medom i kajmakom?
– Ne, samo jagnjetina.
– Svašta, zakleo bih se… – odmahnu rukom – … nema veze, ionako je čudan dan. Kao da osjećam na kolјenima ulijeplјene travčice.
* * *
I znate šta?
Nisu se sreli… nikada. Nisu ni blizu bili. Kamoli nadomak.
Između njih čitav svijet prostranstva i lјudi se uglavio… zato nije moglo… ali…
… Ko je mario?
Nјih dvoje. Samo oni. Što je jedno drugo osjećalo. Sanjalo.
Ostalo samo. Ostaralo tako. I nestalo.
Baš nekako… naopako.
On je poginuo nešto prije… buradajući balvane. Ona predosjetila, pa kleknula…
A kad je umrla… i njegova sjena se isplakala. Pa je i ta sjen prestala.
Ali, ostalo je nešto da se prepričava, što bješe nejasno drugima… i kao starica bi umjela da se zakikota i zacrveni bez povoda. Ko je slutio da se ona smijala baš u momentu kada se i njegova brada cerekala?… Imali su toliko sličnoga… bez nemanja ičega.
Tebi, što čitaš, želim vaskolikog dobra… ali ponajviše, miris priganica i nekoliko travki na kolјenima…
Najveća lјubavna pričo, da bi ostala vječna, moraš biti od dodira čista.
Kad budeš pepeo, ja ću postati prašina.
Milisav S. Popović