Ribareva kći, bijelo čedna, srebrno mila… bješe biser u njegovim očima. Golubica u očevom srcu. U svemu jedina. On, grmalј sa čvornovatim ramenima i predugačkim brcima, udovac sa pričom od premalo redova i previše tužnih stihova. More mu nakon supruge postade lјubavnica. I kada bi oluja zavrištala na lajavim talasima, hrlio bi ka pučini… samo da mu obala košulјu ne isuši, samo da ga zemlјa ne uprži. Zapravo, za pijesak ga je zadržavala njena draga prilika. Mahala bi… i čekala. I tata bi uvijek došao. Prepunih mreža. Ulov veći i spretniji od svih tamošnjih alasa. Iako mu je barka bila stara i škripava – držala se tvrdoglavo ta brodica sa natpisom “Moja Lidija”. Vjerovao je da je zbog nje taličan. Zbog imena? Ćutlјiv i mrgodan, ali nježan div – što umije tako da zagrli, da ti ramena usuče, da ti život životom popuni. Neke tate sačuvaju način kako vole mame. Možda je zbog toga manje siroče bila, grlio je snagom oba roditelјa.

Ničega se nije plašila. Ništa loše pored njega nije okusila, baš ništa nije moglo da zađe neprimijećeno… osim lјubav možda. Ali, desi se da se baš ona uvukla, te ispostavila kako ne treba. Neka zgodna vucibatina… vrzmala se tuda, mjesecima kružila… došao sa galebovima. Uspio na koncu da joj ukrade nevinost u zamjenu za stih i vašarsku dovitlјivost… ukrao, pa utekao. Poigrao se, pa je pokvario. Otišao nekud drugo da bude pažlјiv.

Trudna ostade. Stezala je stomak. Krila od oca, no nije dugo uspjela. Očekivala je svašta. Da bude grđena, odbačena. Zaslužila sam – mislila je. Pa se stidjela. A tata nije rekao ništa!, pa čak ni ono “da nije trebala” i da je mogla biti pažlјivija. Podigao palcem bradu i pogled joj uspravio. “Nema gledanja dolјe. Šta bi ti mati rekla. Vile treba da su gore” – pokaza put neba. Polјubio je u čelo i opet u dva zagrlјaja sačuvao od svega. Ona je bila njegova briga, a dijete kada dođe – samo veća sreća. Što se njega tiče, tu je bila tačka. Ni kapi lјutnje, ni trunke glasa.

Mještani su nešto mrmlјali po svojih kuća. Niko nije smio da mu u brk kaže. Ali su gadovi pričali iza leđa. Svakojaki sudovi i osude. Kao da je ona bila prva što bi kopile rodila. Ali njega bi baš briga… no ona je ipak posve drugačija bila. Čula bi šta kažu uvojkom od kose, naslutila bi iz načina kako uspore kada prođe. Pa je prestala da iz kuće izlazi… sve do te kobne noći.

Teška kiša je padala, miris mrtvih školјki puzio je iz vode. Znak da je more podivlјalo, i da ga se klone. Ribari su znali da se tada na pučinu ne izlazi… Ali, glasna uzbuna naum poremeti. Selo se na noge diže. Svi se nađoše na obali. Iz svetionika je brzo stigla vijest da se na hridi nasukala lađa. Vjerovatno trgovačka, a najvjerovatnije neka obična – što je, neznavena, zalutala. Ka južnoj strani ostrva nebo je hitalo. Ambis ga je dozivao. Trebalo je rasparčati drvo i meso. “Ajde da se gostimo!” – vihor bi vikao. Nije bilo načina da se priđe unesrećenima. Brdo nepregazno, staza nestala. Jedini način bješe morem – ali kako? Na njemu su se olujne ale zaigrale, zalajale. Na toj igranci užasa, nije bilo mjesta za čovjeka.

Nekoliko njih ipak skoči u brodice. Odmakoše se od obale. Među njima i otac, na drvenom koritu što po talasima poskakuje. Djelovao je kao da je slanog vola osedlao. Nije se plimi dao, snažno bi zaveslao. Čekala je dugo, zgrčena pored vrata. Tmurna voda bješe nedaleko od parapeta. Posmatrala je demona kako se ceca, kako mu pipci pjene kada hridi zaplјusne. S lakoćom je odlamao čitave stijene, u dubinu odvlačeći oblutke.

Ipak, stvari se pogodiše. Malo po malo, ugledala bi kore oraha kako rastu u brodice. Snažnim izveslajima su izbacivali unesrećene, pa se opet vraćali – u grlo bure. Noć nije dala da vidi koliko su odmakli, već samo ako bi se primakli. Trčala je da pomogne. Da diše u pluća leševima, i da ih vuče do prekrivene izbe. Tamo bi ih sa drugim curama vraćala u život. Žene starije su palile vatre i nešto pjevale. Neka bajalica da se oluja svuče.

Pred zoru se more malo umori, pa izbrojaše ko dolazi… da li ko fali.

Čudnom srećom, samo dvoje mrtvih – puno više spašenih. Mještani bjehu vještiji moreplovci od mornara prekookeanskih.

Oca nije mogla da pronađe. Tokom dana talasi donesoše komade “Lidije”. Ruke joj klonuše… oči se spustiše. Vila više do neba nije mogla. Tata, vrati se.

* * *

Prošli su mjeseci, a sa njima i morski kokoti. Prolјeće vodi miris limuna podari. Stomak joj bješe preveliki. A pogledi drugih su postali manje strani… Okupilo se mnogo babica, skoro svi selјani. Beba je bila prevelika… nisu znali šta da se radi. Neko reče da je tako gledao kada se Miluša porađala, i kako je tada i tako izdahnula. Drugi neko munu “Ćuti! I ne mlati!”… ali je zbilјa bila strašnija. Krv je iz nje liptila… a beba… beba nije dolazila.

U grču jada, zamoli ih da joj pomognu… da izađe vani, da se vazduha naguta. Tražila je da joj lice okusi more, da gleda u talase. Ne u zid i sažalјive komšije.

Nije bilo lakše, ali bješe svjetla, a time i manje užasa… molile su babice sve morske svece da dođu i pomoć pruže… a ona je oca dozivala. Sasvim tiho… “Tata… tata, vrati se. Zagrli me. Boli me.”

Ugledala ga je kako iz talasa izlazi. Bijele košulјe, brka predugačkih. Zaboravila je na bol, krv i sve te zabrinute i naklonjene glave. Skočila je i bosonoga potrčala. Na pijesku nije bilo tragova.

“Tata moj! Tata dragi!”

Uzeo je u naručje, glavu mu na grudi nasloni. Nakon toliko vremena, uvojci su igrali. U prste je suze uplela, pa lice njegovo takla. Bio je tu. Nije sanjala.

“Drži me. Zagrli, tajo moj!”… – a onda oči raširi – “Beba?”

Div pogleda na obalu, tamo gdje bi gomila… ugleda babicu sa djetetom u rukama.

Klimnuo je sa najlјepšim osmjehom koji je ikada vidjela.  “Djevojčica!”

“Daj mi je molim te!” – ruke je raširila. ali je u dlan polјubi i zašapta “Nemoj mila…”.

Krenu sa njom put talasa.

“Gdje ćemo sada tata?”

“Šta sam ti uvijek govori vilo… gledaj gore, put neba. Tamo nas mati čeka.”

*

Nazvaše je Lidija. Majušna lјepotica. Dijete volјeno kao što nijedno nije. Paženo i zbrinuto od strane mještana. Imala je samo tu jednu stvar… još kao sasvim mala odlazila bi do vode. I stajalu u plićaku dugo, dok joj prsti ne pomodre.Tvrdila bi da su struje tople.

A kad god bi bila uplašena… dozivala bi deku. Strah bi utekao u trenu. Bješe ona kći kćeri ribareve. Unuka diva sa zagrlјajem za siročiće. Srca širokog, pogleda spuštenog… porijekla tužnog, što je njenu dušu učinilo prekookeanskom.

            Za uspomenu na miris domaćih smokava i doba kad su siročad bila grlјenja.

Milisav S. Popović