Stopala su prestala da pridržavaju pod. Ruke joj skliznuše sa dovratka. Tijelo naredi da se prostre i propadne u bezdan. Samo da nestane. Odmah! Sva je stala u njegove oči… a od njih je dopirao pogled sladi, pogled gada. Pronašao je! A mislila je da je utekla. Još davno… Koliko li već ima decenija od tada?
Zaljulja se nebo. Zaljuljala i zemlja.
Djevojka, sa rukom u njegovoj šaci, kriknu:
– Bako!
Mladić je dočeka u zagrljaj. Podiže u naručje… i dok je klizila u tamu nespokoja, začu tiho podsjećanje:
– Rekao sam ti… srešćemo se kad-tad. (ušeta u dom sa njom… pređe prag kuće što bješe hiljadama kilometara udaljena od onog prokletog mjesta gdje ga je prvi put srela. Sad je, opet, bila njegova).
Utonu u san košmarnih leptirica.
Prođoše hodnikom, pa u prostoriju gdje je divan sa izrezbaranim zaslonima. Svuda sitnice, i mnoštvo uramljenih fotografija. Toliko uspomena… ni na jednoj ne bi njega. Sjena bijesa mu pređe preko čela, stegnu je jače… ali je ipak nježno spusti na kauč sa prostirkom od zelenog pliša.
Jer, nije on grubijan, on je mnogo perfidnija vrsta krvnika.
Zna kako se otrov ubrizgava. Bitan je momenat… ne količina.
Ženica u panici, skakutala je dok je nosio… pa se zgučila u priglavlju, kada je položio. Mazeći lice preblijedjele dame, nije prestajala da zapitkuje:
– Bako! Bako šta ti je?
– Ne brini draga… – nikad ga zadovoljnijeg vidjela nije – Čista nesvjestica. Biće dobro za desetak minuta.
Znala je da se nešto dešava… i beba u njenoj utrobi, utrobu je skubala.
Nešto ovdje nije kako treba.
Gledala je naizmjenično – u nju, pa u njega.
Vjerenik, sa njim je došla… u želji da ga baka konačno upozna… onaj zbog kojeg je cio svemir u džep smjestila… isti on, sad se isprsio i nakrivio vrat nekoliko puta u oba smjera. Tri krckava zvuka… i duboki uzdah neobične slasti:
– Konačno… – osmijehnu se dok je prstom prelazio lasi bakinih uvojaka – … Konačno.
– Šta… šta to pričaš? – primuca djevojka, potpuno izgubljena.
Pogleda je drsko… silinom leda… srce joj zgrabi nešto, nešto od njega. Onostrana traka, što joj prikliješti disanje.
Onda joj priđe. Noktom kažiprsta dodirnu kraj obrve… primače usne njenim, ali kroz osmjeh gordo skliznuše. Poljubi je u tjeme. Volio je miris njene kose…
Bile su tako slične.
Izusti:
– Pozdravi je kad se probudi. Pozdravi od mene.
Okrenu se i ode. Veseli zvižduk za njim pođe.
– Šta to radiš? Nije joj dobro. Vrati se!
Otkad on zvižduće?
Vito je rebro opomenu, nikad ga više vidjeti nećeš.
Stomak naglo potonu, zguči sržnu žilu… presamiti se od bola, i dlanovi se na tepih ispružiše. Stegnu tvrdu tkaninu, krenu da krikne… ali glas neće, neće iz grla nigdje.
Beba… moja beba…
Trajalo je nekoliko trenutaka… dugih kao pakleni trozubac… trajalo, pa prestalo.
Naglo, kao što je i napalo.
Sjede uz naslon, glavom blizu bakine. Disala je posve pažljivo, ne spuštajući dlan sa djetetove mahune.
Začu jecaj iznad sebe.
– Bako?
Oči nije otvarala, suze su se spajale u granu prozirnog čemera… prelazeći preko sredine nosa, padajući na zeleni prekrivač od somota. Slani jad je nastavio da teče dublje kroz divan. Takav plač nema prepreka.
– Izvini, izvini dušo moja.
Uhvati je unuka za prste. Skloni pramen sa čela i zamoli je da pogled otpusti… da vid iscuri ispod kapaka.
Ova ih konačno otvori, pa ih brzo rukom pokri.
Ispravi se do pola, skupi noge u zavežljaj i ostade tako da ćuti… skrivena iza šake. Tajac potraja. Ali i dotraja.
Otpoče sa pričom poražena duša.
– Našao je tebe… tebe! Toliko je čekao. Ko zna koliko me posmatrao? I kad me zapravo našao… O kako sam naivna bila… Taj đavo, taj ukleti gad! – kroz raširene oči pomno je slušala – Srela sam ga kad sam devetnaest godina imala. Opio me manirima, pažnjom i bogatim hronikama… Kakva sam samo glupača bila. Od njegove ljepote sam mislila da nema veće… ni sunce tako nije grijalo kada se osmijehne. – nije shvatala šta starica govori, ali je ćutala – Bio mi je sve… sve! Prva ljubav… dok nisam pobjegla. Onda, kada sam portret našla. Tada sam kćeri sve saznala…
Ne, i dalje nije shvatala…
– Moje prezime… iz prvog braka… bješe Grej. A on… on je Dorijan. – pogleda je sa gađenjem, te prstom pokaza na stomak – To u tebi… to je njegova osveta.
Ko zna kakvog demona je nosila.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.