Pomilova mališu po kosi, tiho mu reče da se ne pomjera… obrisa tanku suzu, pa se odmače iz prvog reda. U toj gomili, tačno je znao gdje… u koga da gleda. Kretao se lagano, oborenih vjeđa. Iza sebe je ostavio debeljka, dobro plaćenog da održi što tužniji govor za matorim. Svi su tiho blenuli, šmrcajući i nevješto tugovali… Ko zna koliko ih je tu bilo što su iz straha došli. Jer su morali.
Nju je zatekao na samom kraju. Skrivena iza mermernog stuba, onog sa reljefnim brazdama. Nosila je naočari i sivi šešir. I kosu je ofarbala.
Zar si mislila da te neću prepoznati?
Stade, napoperen. Ko kobra kad se naglo izdigne.
Osjeti da se jedva u komadu drži. Stiskala je torbicu, mogao je da namiriše kako se od jeze ježi. Kroz stakla oči… raskolačene i utrnute. Što si kučko dolazila kad si se usrala? (pomisli)
– Ajde ovamo – cimnu je ispod lakta.
Dok je gurao izvan sale, potrudio se da djeluje kao da je tješi. Rukom ode do njenog vrata, vješto položi prste… ali osjeti ubod pored tanke žile.
– Uf! – pogleda. Broš od marame.
Kad su se dočepali čistine, sunce ih oboje poliza… crnina ga privukla.
– Vamo. – trznu je i nađoše se iza drveća.
Sad su bili sami u parku.
– Šta radiš ovdje? – unese joj se u lice i brzim potezom joj svuče naočari. Potom ih izgazi, ne skidajući vučje zenice sa njenih.
– Do-došla da izjavim saučešće. – pokuša da se odmakne i da ga skloni sa vrata i ruke. Prsti se samo čvršće ukovaše.
– Ne laži! Došla si da vidiš malog!
– Mo-molim te! – nije mogao da razluči da li stenje zbog bola ili od jada za sinom. U oba slučaja bi sočno – te nije imao namjeru da popusti.
– Mol…
Zavarda je čelom u čelo. Tako brzo, tako kratko, da joj magla vid pomuti. Kako je ostala na nogama, nije mogla da dokuči… Doduše, uvijek je tako bilo. Samo bi zapamtila silu koja je prelomi… ali ne odakle će pući.
Toliko godina mlaćenja, neprestane gube od mučenja. Dok je nije otjerao. I ostavio bez ičega… ostavio je bez djeteta.
– Da se više nikad nisi pojavila! – gurnu joj glavu dolje, toliko nisko da je djelovalo kao da je učetvoronožio. Poče da je vuče ko životinju do korita.
Ječala je, ali stisak oko vrata i ruke ne jenjava. Kad su stigli do staze, gurnu je – preko nje je preletjela. Pade na travnjak, scena bi opskurno komična. Haljina se previ preko glave, ali šešir osta nakačen dopola.
– Mrš! – iscijedi kroz zube dok je kukavica pokušavala da ispravi koljena – Ako te ikad više vidim, rascopaću ti glavu na sedam djelova!
Okrenu se ka sali. Vrući nalet ga u koraku uteža. Prokleto sunce!
– Znaš…
Začuđen se obrnu. Još nije otišla! Pjena od bijesa mu na um udari.
– … još čuvam stihove koje si mi pisao.- nije gledala u njega, već negdje u stranu. Vrat se crvenio, krenuo da modri – Toliko sam te voljela, da nikog nisam htjela da slušam… Znala sam da ulazim u familiju razbojnika… Ali, glupača, ubijedila sam sebe da si samo nesrećom pripao porodici kojoj pripadaš. – vrati pogled na njega – A ti si bio isti otac.
Zareža. No, ona nastavi.
– Mlatio si me kad god bi ti bilo volja. Tukao i dok sam bila trudna. – povuče maramu sa sebe, u namjeri da ga dočeka – I sve sam nekako preživjela… toliko lomova… toliko straha… u početku zbog stihova, kasnije zbog sina. A dragi svekar…
Još dva koraka do nje.
– Jesi li znao da me i on tukao?
– Naravno. – iskezi se – Za njega si bila “kokoška”.
Krenu da je zgromi, ali se zaledi.
– Stvarno? Kokoška? Nisam znala. – prošeta oko njega, dok se trzao – I strefio ga infarkt, nakon toliko godina. Jadničak. Naravno, kad je popio litar votke naiskap… – prišapnu mu – … koja i nije bila votka, da znaš. Strojni alkohol. Izjelo ga iznutra.
– Š-šta?!
– Ja sam ti oca ubila. – namignu, pa pokaza broš i dugmad oko rukava. – Kao što sam i tebe sada. Znam koliko voliš da me daviš i stiskaš. Svaka igla je premazana epteksinom… imaš još pola minuta, možda.
Napregnute oči, grlo se osuši. Sruči se, a ona ga prihvati da se ne stuče. I poče da zapomaže:
– Upomoć! Upomoć! Pozlilo mu je!
I dok se koprcao da udahne, uhvati mu šaku:
– Njome si me oblikovao. – poljubi je – Autoru moje moći. Zvao si me kučkom… to sam na kraju i postala.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237