Čudna bješe ta spona… Ona od vikarki, a ova – hara, ratnica. Malo je bilo takvih združeljubnosti među vješticama… posebno s one strane Zuba, ali opet, bjehu njih dvije… i bješe to sasvim dosta. Sestre… surodnice. Jedna poje stihove i razigrava vihore, druga vlada vatrom i munjama. Sve su svoje sobom izlivale. I tako trajale.
I prve su dolazak ljudi osjetile. Dockan, doduše…
Prešli grozomornici brda i negostoljubive predjele, pređoše i Zub – te udariše.
Ko je mogao da sanja?, da sluti uopšte?
Nosili su duge noževe, i još gore, strijele natopljene otrovom… i toliko pasa dovukli, ružnih mesoždera grdne naravi.
Njihovo utočište će da strada!, ako nešto ne učine.
– Leti sa mnom!
Skupi haljinu u šake i vinu se što je bolje umjela… Uz nju je brže letjela, bez nje ne bi mnogo u visine odmakla.
– Moramo im odvući pažnju od majki i sestara… – hara je prigrli.
Odozgo su jasno vidjele uzurpatore kako s gore mile.
– O, Svemogući, koliko ih je?! – vikarka klonu. Ova je stegnu. Hitar let se uhitri.
Približile su se dovoljno da ih hajka primijeti, mogle su da ugrabe njihove poglede…Toliko mržnje u njima… Tu vrstu divljaka nisu sretale… držale su se svog mjesta… Bolje da nisu… bolje da su ih ranije napale… ovako, čovjeci su ojačali previše. Strah od nepoznatog ih je pretvorio u ubice. Ljudi kad se izobliče jedu i vukove.
– Eno su! – neki dovikaše – Eno su kučke! Gore! – pa i psi izvrnuše vratove i zalajaše.
– Ka istoku. – šapnu sestra sestri.
I nisu mnogo odmakle… nedovoljno izdigle. Jež od strijela ih izbode. Otrov se po mesu rasu, bol im mrak u um useka. Padale su… opet, što dalje mogu pasti.
Tle su meko dotakle, kao vile kad sa potoka na oros doskoče… no njih dvije ne bijahu vile… ali hara smože snage… dovoljno, da se ne izlome.
Pale su vještice… lagano, kao da su od perovine… crvena i zelena haljina se u ležaj razliše… i sačekaše da Kosač, ili ljudi dođu. Ko god prvi stigne, ko god… nestaće.
* * *
Ležale su, dok su im oči grabile uvis, vapeći za nebom.
Haljine rasute na livadi, poput jedra, zatalasaše… Ta lađa odit nikud više neće.
Jednoj kosa ukrasi pločasti kamen, drugoj pletenica obmota vrat, koju travku, pride pokupi.
Jedva su disale. Krv krenu da istače.
– Možeš li da se pomjeriš? – spusti joj dlan na grudi, i prstima pažljivo opipa dio strijele. Bješe duboko zašla… preduboko.
– Ne mnogo… – sestra joj u prste uplete svoje – I tebe su pogodili… – zajeca – … Izvini što ne znam da se borim.
Dodirnu joj lice, prihvativši suzu, pokuša da se samo malo nakrivi, da je poljubi… no, zavrištala bi koliko je oganj otrova na sam trzaj izguli:
– O, lastavice moja… – odnekud pasji lavež i nerazgovjetna dreka.
Dolaze ovamo! Ili su se zaputili da ubiju ostale?
Pokuša da prizove vatru, munju… ali ni iskre! Odbjegla krv je moć izvlačila.
– Milena… moramo sestrama dati vremena… Moramo ih privući ka nama…
* * *
Sunce raširi zrake. Čisto da pokaže da proljeće traje… rasu ih po njima, krv zasija. Svuda je tekla. Cvijeće okožila.
– Čuješ li ih?
– Više ne… – strah je zakla.
Šta ako su ka staništu krenuli? Šta ako su znali da nema rašta da za njima tragaju… kad će otrov da ih dokrajči.
Opet pokuša, opet vatra ne zacvrči… ni munja da zagrmi. Klonu hara:
– Ne vrijedi – htjede da krikne, ali hara ne vrišti.
Trenutak predaha, nalik predaji… no, ona nije takve naravi. Izdiže se na laktove, potom na koljena… zabi prste u ranu… Krv u dlanove prihvati. Primače ručni sud sestri.
– Milena… pjevaj, molim te.
– Ne-nemam snage vihor da prizovem…
– Samo povjetarac… biće dovoljno.
Gledala je u njene dlanove, shvativši šta želi.
– O čemu da pjevam seko?
– O tome kako se raduješ.
* * *
I nije tek pjevala, glasom je sve što ima srce opila. Takva vikarka se nije rađala…
I sada, kad joj uzdah već daha nema, melodija se rascvala… povjetarac dođe, i sastavi se sa harinim prstima.
Razvuče se krv u tonovima… razvuče u širinama…
Psi daleki naglo se okrenuše… gubice u slad se razbališe. Miris!
Hajka promijeni pravac, i jurnu ka njima.
– Čujem ih!
No, vikarka je utihnula…
Spusti se pored sestre:
– Hvala ti, moja Milena. – te utihnu i ona.
*
Zelena i crvena haljina, na dan jednog drevnog proljeća… kad je lađa ipak otplovila.
I danas, s one strane Zuba, poje pjesma rastrgnutih skeleta.
Kad je ljubav sve druge, osim sebe, spasila.
A ti, čovječe. I, ako sve možeš… Ne idi tamo s psima.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237