Ri­jet­ko ko­ja di­sci­pli­na je pro­šla put od iz­ru­gi­va­nja, potom vucanja do sa­mog vr­ha – kao što se do­go­di­lo sa fi­zi­og­no­mi­kom. Zovu je i “ubicom taj­ni”, “lovcem na in­tim­nost”. Uvidom u pro­mje­ne na li­cu i iz­mje­na­ma po­lo­ža­ja ne­či­jeg ti­je­la fiziognomisti “utvr­đuju čovjeka”. Kad se kroz trzaje ramena zalazi direktno u  crijeva.

Ne ta­ko dav­no, fi­zi­og­no­mi­ka je ko­ri­šće­nja u raz­ot­kri­va­nju du­plih age­na­ta. Da­nas je ona glav­ni oslo­nac u ra­du ve­ći­ne pro­fi­li­ča­ra.  Ali i onih ko­ji su ovu tehniku oteli i njome ovladali… zarad ko zna čega.

            Na­zi­va­ju je i na­u­kom ko­ja tu­ma­či meridijane lica: teh­ni­kom ko­ja pre­po­zna­je sta­nje svi­je­sti pro­stim “opi­pa­va­njem” pul­sa po­gle­da. Ne­ki će uspje­šnost prak­ti­ko­va­nja fi­zi­og­no­mi­ke ve­zi­va­ti sa­mo za li­je­vu stra­nu li­ca (iz­ra­žaj­ni­ja po­lo­vi­na); dok će dru­gi u ob­zir uzi­ma­ti i ni­vo re­flek­si­je svje­tlo­sti u oči­ma. Pristupa ima više, a prak­sa je do­ka­za­la da obrazi, nos i usne pred­sta­vlja­ju jed­no­o­bra­zni mo­del ko­ji se is­po­lja­va u če­tr­de­se­tak mo­gu­ćih (ba­zič­nih) iz­ra­za… uz va­ri­je­te­te oč­nih ge­sto­va (vr­ste po­gle­da) taj broj pre­la­zi 300. Dok si ka­zao jed­no pro­sto “do­bro sam”, fa­ca u tre­nu po­ru­či na vi­še sto­ti­na na­či­na “za­što do­bro ipak ni­si”.

                 Broj­ne te­o­ri­je uka­zu­ju da ni­su sa­mo iz­ra­žaj­ne gri­ma­se oči­ju na­čin da se pre­po­zna unu­tra­šnja im­plo­zi­ja ili smi­re­nost… već i za­mr­lja­ni ugao (on­da ka­da oko na­iz­gled tam­ni). Od­sjaj ne za­vi­si od pu­ke re­flek­si­je ambijenta, već i od psi­hič­kog sta­nja oso­be… Ne ši­re se ili su­ža­va­ju ze­ni­ce sa­mo zbog svje­tlo­sti, već i zbog vatri (ili leda) u nama. Ta, ne­vi­dlji­va ko­li­či­na su­za, pre­vu­če­na uz cen­tral­nu po­vr­ši­nu oka, određuje kakvoću sokova života.

            Ma­njak uz­vra­će­nog snopa obič­no uka­zu­je na po­vu­če­nost, tre­nut­no gr­če­nje du­ha (blaga depresija – govorilo se). Me­đu­tim, i ova­kav stav tre­ba uze­ti s re­zer­vom – u po­sled­njih pet­na­est go­di­na si­ja­set slič­nih pred­stav­ki se ko­ri­go­va­lo, po­ni­šti­lo. Po­gre­šno je tu­ma­če­nje da ja­san, upo­ran po­gled uka­zu­je na is­kre­ne i do­bro­na­mjer­ne lju­de. Jer, ta­kav iz­raz imao je i Men­ge­le.

            Ta­ko­đe, ni­šta bli­že fak­ti­ci­te­tu ni­je i stav da umi­lja­te, krup­ne oči sa ne­stal­nim fo­ku­som ima­ju ra­do­zna­li, vedri lju­di. Ve­ći­na dje­ce sa uro­đe­nim manj­kom sna i nji­ho­ve maj­ke (post na­tal in­som­ni­ja) po­sje­du­ju upra­vo ova­kve simp­to­me.

Zbog za­blu­da ko­ji­ma ro­bu­je toliko drugih nauka koje se bave “individualnim pristupom”, utvrđene su sa­mo tri ak­si­o­mat­ske po­zi­ci­je (iz­ra­za) ko­je oči ne mo­gu (ili te­ško mo­gu) sa­kri­ti. To su sta­nje uža­sa, gla­di i fi­zič­kog bo­la. Sve osta­lo je mo­gu­će is­ce­ni­ra­ti… ma, sve ostalo se redovno glumi.

Po­sto­ji i jed­na ne­vje­ro­vat­na pra­vil­nost na ljud­skom ti­je­lu. Dok su udo­vi, or­ga­ni i osta­le ana­tom­ske mje­re kod svih nas raz­li­či­te… sa­mo oko pred­sta­vlja iz­u­ze­tak. Ve­li­či­na du­ži­ce (iri­sa) ista je kod svakoga – iz­no­si 10 mi­li­me­ta­ra.

Izumrli ita­li­jan­sko-ru­ski esnaf ko­ji nje­gu­je sli­kar­stvo i knji­žev­nost (na­zvan “Hor­tea” po osni­va­ču Ho­ra­su) svo­je uče­ni­ke “tje­ra” da u svo­jim ra­do­vi­ma opi­su­ju oči slu­čaj­nih pro­la­zni­ka. Oni ko­ji bi sa uspje­hom pri­ka­za­li lje­po­tu ukra­de­nog po­gle­da bi­li bi sprem­ni na titulu maestra. Sve dok ne do­đe tog mo­men­ta, stva­ra­la­štvo se sma­tralo tra­će­njem bo­ja, ili po­e­ti­kom bez udi­sa­ja. Jer, isti­na je iz­mje­re­na… iz­no­si sve­ga 10 mi­li­me­ta­ra.

* * *

Kad su nas davili gradivom, nasipali zadacima… bunili raznim teorijama, profesor me pitao:

 “Da Vas čujem malo o intencionalnom doživljaju… Kada varka biva uspješna?”.

– Nije važno “kako”, već “koga” želiš da zavaraš. – odgovorih.

Potvrdu tačnosti ne dobih… već novo pitanje uslijedi:  

– I ko tre­ba da poznaje fiziognomiku da bi bio uspješniji?, onaj ko la­že ili ko­ga la­žu?

– Ne znam… Sve mi se čini da ovo nije traganje za istinom, već za najboljom prevarom. – nisam htio da ga uvrijedim, ali se ipak ljutnuo – Iscrpi ovo gradivo profesore… mogu li malo da gle­dam u pro­plan­ke, čisto da odmorim?

*

Prođoše od tada dvije decenije… danas razumijem čovjeka mnogo više, ali ne i ljude… ne postoji fiziognomika gomile.

Ako se iko pita… Da, i dalje gledam u proplanke… otud vidim zmajeve. Tako je bilo i ostalo, oduvijek. Nije to varka zenica… već magija moje istine.

            Jer, i kad odgonetneš rebus… enigma o svemu i svakom ne prestaje.

Milisav S. Popović 

 

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.