Primijeti vjeverica drugu vjevericu da se zablenula u nešto.
Pažljivo se primače. Pomirisa okolinu. Pogleda lijevo-desno. Njušnu pod rep. Ispravi glavu, pa joj se privuče do uveta:
– Šta gledaš to?
– Pssst! – metnu kandžicu na njušku – Vidi (pokaza put krošnje, nedaleko od njih). Zmija.
Sad već ona druga nategnu oči i upiždri.
Zbilja, ugleda nešto dugačko, šarengasto, boje drveta. Nije se micalo. Naleglo. Tek tako.
– Ma kakvi! To je grana.
– Kažem ti, zmija.
– Jok!
– Zmija!
– Nema šanse!
– Što si zamlatnut tako? Zmija bre.
– Kažem ti “nema šanse”. Grančina.
– Ma!… – iznerviran uzima žir – Gledaj sad! – i baci ga. Udari u “to”. Žir se odbi. “To” se ne pomaknu. – Vidiš kako se odbilo? Nije se čulo “tud”, već “fup”! Zmijurina podmukla.
– Nope. – ovaj tek sad ubjeđeniji – Obična grana.
– Koji si ti moron! – odlomi grančicu, bojažljivo se primače i pecnu “to” nekoliko puta, pa se brže bolje vrati na bezbjednu udaljenost. – Uuuh! Jesi sad vidio? Nije bilo “tok – tok”, već “flap flap”. Meko ko da je guma. Šarka pokvarena.
– Istripovao si se… – pridošla vjeverica zijevnu – … grana, omečala od vlage, pa ti se učinilo.
Ovome samo što para nije pokuljala kroz uši. Poče da maše kao da želi da zadavi nepovjerljivca. Samo reče “uh!”, podiže rep i krenu put “toga”.
– Sad ćeš da vidiš da nije grana! – skoči na “to”. To se ne pomjeri.
Sumnjičavi nakrivi obrvu.
Ovaj skoči još jednom… pa još jednom… pa, još koji put. Zmija se naglo okrenu, posmotri ga, smota i pritegnu. Proguta u komadu. Obliznu se i reče “mnjam”… i zalegnu opet na isto mjesto.
– AAAAAH!!! – onaj što je tvrdio drugačije kriknu – Sve ti j….! – više nije bilo mjesta sumnji – Ladno zmija!
Odmače se još malo, ali nije skidao pogleda sa nje.
Uto, niotkuda, banu još jedna vjeverica:
– Ej!
Ovoga umalo srčka ne strefi.
– Aaaa! – uhvati se za srce – Budalo jedna! Prestravi me!
– Šta radiš to?
– Pssst! Vidi ono… – drhtavom kandžicom pokaza na dugačko, šarengasto – Zmija!
– Hm… – naškilji oko i poče da procjenjuje – … Ja bih rekao da je grana.
Uhvati ga za revere krzna:
– Slušaj me! I ja… i ja sam tako mislio! Malo prije se protegla i pojela jednog od naših.
– Ko bolan! Ono?! – maknu mu šapice sa sebe – Grana, jadan ne bio.
– O kuku! – poče da isteže sopstvene uši – Vjeruj mi! I ja sam mislio da je grana, pa je lik malo prije otišao do nje da me ubijedi da nije… skakao nekoliko puta po njoj. Guja se okrenula i smazala ga!
– Sad ćeš da vidiš… – novajlija ga pomjeri i krenu put zmije – … dokazaću ti da si umislio. I da je grana.
– Ne, avetinjo! – poče da ga vuče za rep, ali se ovaj izmigolji – Nemoj! Ne idi! Poješće te.
I taman kad se ispeo na leđa zmiji, krenu da zausti “Vidiš da je gra…”, glavurina gmaza se ukaza i proždra krznaća. Tako nesta još jedna vjeverica.
– Lele! – ovaj se prenerazi i šapicama zategnu facu. Nešto ga dodirnu do leđa. Kriknu “AAaarghaaaaAA!” – skoči nakostriješen. Pred njim su stajale tri posve druge vjeverice.
– Šta ti je?
– Ta-tamo… – kandžica se tresla pokazujući put zalegle zmije.
– Ha? – zagledaše se u čudu – Uplašio si se od grane?
Odjednom prestade da se trese. Faca mu ublijedi. Zubići sijevnuše. Podiže šapicu visoko… pa joj zavarda takvu šamarčinu da su joj uši zapukle.
– Jeste! Grana je! – i ode do nje da im to i dokaže.
* * *
Živimo gledajući u strahove.
Najpametniji stradaju prvi.
Znanje najlošije prenose oni koji su ga kasno stekli
Kratkovidost je česta.
Mada, i dalekovidost se smatra poremećajem.
Šamare udaraj samo kada poludiš.
Svi na kraju prihvatimo pogrešna ubjeđenja. Lakše je.
Svakodnevno umiremo dokazajući očigledno.
Milisav S. Popović