Sivi vid – magijska sposobnost kontrole duše i tijela (mahom) kroz oči psa (orašno jezgrovita vještina, karakteristična za samo jedno genetsko stablo sjevernih naseobina, datira još prije vremena uspostavljanja vizantijskog cartsva na ovim prostorima).
Varge – poludemonska bića, dva-tri puta veća od medvjeda (vjeruje se da nastaju iz lešina vukodlaka), stvorovi koji vrebaju/love i na suncu (ne zaziru od svjetlosti dana), izuzetno krvoločna.
Sivi ljudi – pogrešan naziv za pleme koje je naslijedilo sposobnost sivog vida (zapravo radi se o običnim ljudima, stočarima – čija je sposobnost sivovidanja najvjerovatnije naslijeđena od kakvog pretka druda, ili pak runskim žigom upisana).
*
Debelim prstima vrati šoljicu na tacnu, pa je pripuni iz srebrnog čajnika. Vidi se da mu nije pristajalo… kao ni opasač od hlapa, natucanog žadnog prepleta. Razbojnik što izigrava oplemenjenog časnika kad god bi se vratio sa pohoda… kao da je otamo pokupio zavidna znanja, a ne da je preklao nevina grla. Otimač, gad. Bez kapi plemstva.
– Deder… – srknu, pa se namršti (opor ukus čaja, grđi od travarice)- … gdje vam je starac?
Žena je čvrsto grlila djecu, pokrivši im oči dlanovima. Nije glavu dizala. Muž je molećivo gledao put njega.
– Kudijer je sta-rac? – pojača ton u potonjim slogovima, zahtijevajući hitar odgovor. Odmah.
– Đedo je s druge strane tvrđave… čuva ovce. (mali se ispetlja iz majčinog zaklona)
– Mhm. – opet usu gutljaj, pa zavrljači šoljicu – Znači, komotno prelazi tamo, a? Ne boji se zvjerinja.
Čovjek se pola stope odvoji od zgučene porodice, ispruži ruku kao da želi da smiri bijesnog magarca:
– Zašto? Zašto si poslao po nas? Nismo dio tvoga naroda. – pokuša da zvuči jednočinski, ali glas popuca, unižen strahom – I gdje je starješina?
– Oška je… – nasmija se – … iznenada umro… – namignu saplemenicima – … Iznenada ga je moj mač proburazio… Šta će jadan… sve nas je iznenadilo. (gomila se procereka) – No, ajder mi pojasni, šta ono sivi ljudi čine?
I dalje u šoku od užasa što starog Oške više nema, muškarac je nijemo gledao u novog vođu klana (misli mu zapara spoznaja – “znači, dogovora više nema?!”).
– Nismo mi “sivi ljudi”… – ženi se usijaše tragovi rose na trepavicama – … Mi smo ljudi, kao i vi… ali imamo sivi-vid. Mogućnost da kroz oči psa uđemo u dušu onih koje pseto gleda. Razumiješ li, o novi vođo?
– Interesantno… svakako interesantno. No, to već znam. Ali mi reci ovo ženo… – dade znak da ih priguraju bliže – … Šta se dešava kada porokamo sivovide? Krepaju li onda i varge?
Muškarac zajeca, surva se ničice pod smrdljive aljine gada:
– Molim te… molim te…
Odgurnu ga nogom:
– Marš bre! – prstom manu ka četi u dnu prostorije – Dovedite đuturuma odmah! Ako ne krene, doviknite mu da mu je familija zatočena?
* * *
A sve je počelo davno, kada je đedo bio tek momak… Pristigao karavan sa stotinama duša (mnogo je tu bilo pokvarenih lica) i podigli utvrdu s južne strane riječnog korita. Znali su da je on sivovidac, zamolili ga da “usivovidi” varge što su se kotile s druge strane – pride, on i njegova kuća biće očuvana. Dogovor je krvlju žigosan, kroz oči ovčarskih pasa, varge su kontrolisane – nisu prelazile korito, a sivi ljudi su mogli da se vrate ovcama. Niko zadugo nikog nije dirao. S one strane obale je postojao čitav svijet, gdje su samo sivovidi i zvijeri slobodno hodili… na ovoj strani, ljudi su se uognjištili, bezbjedno udomili. Naselje se proširilo, uz pelene i koplja. Bješe to u vrijeme Oškinog oca… Sada je dogovor, poslije Oške, očigledno, pogažen. Nepun vijek nakon toga.
* * *
Kad su starca doveli, već su svi bili ispred kapija. Tačno s onog mjesta, one visinske izbočine, sa kojeg se vidi druga strana obale… a po njoj varge što su put ljudi vrebale. Decenijama su im bale curile za nedokučivim mesom… no, sivi vid ih je držao “zavezane”.
– Vidiš starče… – umjesto pozdrava, razbojnik ga grubo sebi primače – … Tamo, na teritorijama gdje vi možete, a mi ne… tamo ima mnogo blaga koje valja uzeti, zar ne? Samo treba varge zaobići.
Đedo je gledao u sina i unučad. Zgučeni u uplašen zagrljaj. A pored njih tri psa… tri ovčara… svaki isplaženih jezika i isječenih utroba.
– Kakav je ovo način? Šta oćeš od nas?
– Reci mi… kad usivovidiš vargu preko očiju psa… da li je to onda zavazda?
– Da. Uz vid pasa samo varge… i možda lisice.
– Lijepo. – uze koplje iz ruku prvog zdesna, i njime proburazi muškarca (muža i oca). Vrisnu žena, zavapi starina. Kriknuše djeca.
Na drugoj strani popadaše varge, njih dostina, u tren zacrkla.
– Opa! Vidi ti ovo! – gad poskoči zadirući dublje koplje u jadnika – Znači radi!
Đedo pade na koljena, ispruži ruku ka sinu, ali s tih očiju više nije bilo pogleda.
– Sad nju! – naredi trojici balavandera.
Sječiva je proždraše kroz leđa, izbiše iz stomaka. Uz njen ropac, pocrka još jedna skuppina crnih monstruma.
Jad djece i vrisku “majko, majko!” nadmaši i nadjača grleno smijanje ološa.
– Radi! Radi! Kad ovi krepaju, krepaju i oni!
– Sad njih! – pokaza na djecu.
– Nemoj! – starac podiže ruku – Mene! Najstariji sam sivovid, kad ubiješ mene, ubićeš ih sve!
– Dovuci to govno ovamo!
Tek što ga za tanku ruku zgrabi, isuče araz – zabi mu nož u grlo, praveći dubok usjek do uveta.
Pogled nije skidao sa horizonta, vapeći od želje koliko će vargi da skonča. Već je vidio sebe kako osvaja planine i livade sa obzorja.
No… umjesto njih, njemu klonu gnojava duša… i svima okolo. Zacrka u trenu cijela naseobina. Sa starcem, nestade čitava kolonija. Sva djeca iz utvrde, svaka žena… vojska, do zadnjeg muškog čeljadeta. Hrpa mesa se na zemlju sljuštila, brdo lešina.
Varge stupiše u rijeku… na drugoj strani čekaše ih gozba.
* * *
Davno je đedo osigurao da se dogovor očuva… Psi su gledali varge, ali im nije otkrio da su varge gledale u čovjeka.
A šta je varga nego pašče iz pakla.
Usivovidio je došljake, za svaki slučaj.
* * *
Preživjela su, tog dana, dva dječaka… i nekud s vargama pošla. Jašući na sitim leđima mraka.
Sivi vid je u njima… neotet, sačuvan.
Kuda su i gdje im je noga pristigla… nema zapisa.
Ipak, ostavili su za sobom poroda.
Čuvaju se potomci, zaziru od nas… čuvaju od alavosti i bezobrazluka.
Znaju stari drudi, pamte dnevnici:
Pakao nije mjesto… pakao se koti s ljudima.
Ko zna koga su zadužili da nas posmatra…
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237