Zapravo, dugo se čuvala tajna izrade… sve dok se nije ispostavilo da je postupak izuzetno jednostavan. Onda su i drugi narodi (iz 18. vijeka) mogli da se igraju materijalom čvršćim od čelika – što na malj i prese bješe otporan. Nazvali su ga Suza princa Ruperta – a nastaje kada se istopljeno (vrelo) staklo okapa u sud hladne vode.
Specifičnosti Rupertovih suza su sledeće: naliče staklenom punoglavcu (spermatozoidu), dugačak i tanak rep, neočekivana forma koju neki poistovjećuju sa božjim sjemenom (drugi sa đavoljim), gustina molekula u glavi suze je toliko velika a veza među njima tako snažna, da i municija ne može da okrzne njenu površinu – ni kad je hitac ispaljen izbliza.
U posebnim uslovima, kada svjetlost dodirne Rupertove suze, refleksija je nalik snopu mozaika – gdje dominiraju narandžasta i plava boja. Oni koji su zaljubljeni u bikoloritnu distoniju kažu da je odbljesak pouzdan i trajan kao da se radi o mostu između dva svijeta (od raja do pakla – ponegdje piše… ili od jedne do druge civilizacije, kao način za prenos poruke – vele drugi). Fenomen ne prestaje da uzbuđuje maštu, i golica snove. Kako i ne bi, kada narandžasta predstavlja čistu dušu, a stepen plave ukazuje na cjelokupnost tijela (prema učenju o astralnosti).
Nauka, kao i zapisne hronike iza dva stoljeća, smatraju da se do otkrića došlo slučajno, vjerovatno u brzini ili pukim činom nesmotrenosti majstora pri oblikovanju stakla. Šta god bilo – ovaj fenomen je dobio mnogo primjena, naročito u proizvodnji zaštitnih, a visoko prozirnih površina u tehnološkoj i auto industriji (klasični bočni i zadnji prozori kod vozila, i prenosni kontejneri sa titanijumskim zaledcima).
No, nije Suza princa Ruperta čuvena samo zbog svoje čvrstine, koja i danas zapanjuje svijet – u repu se nalazi izvor njene slobode. Određeni naučnici to mjesto zavode kao “ahilova peta”, drugi na osnovu tog efekta razvijaju čitave polimere, jedinjenja koja se mogu kontrolisati, kada izgleda da je kontrola nemoguća. Jer… koliko god pokušavali da zagrebu, oštete, presijeku glavu suze napola – za tako nešto je neophodna golema mehanička sila, golema!… dok samo blaži dodir šilom u bilo koji dio repa, Rupertova suza počinje da puca, izdiše i raspukne se u čestice praha. Nema preloma niti većih krhotina. Samo staklena prašina. Sijaset snimaka je napravljeno, osjetljivim objektivima, usporenim kadrovima – i rezultat se uvijek samo ponavlja. Uznemiriš li tanak rep, tijelo glave postaje pijesak. Naravno, neočekivanost je brzo razjašnjena, mehanizmom ovladano – pa je sada jasnije zašto su stakla na vozilima onakva. Ne samo zbog pouzdane čvrstine, već zbog efekta koji nastaje nakon sudara – razlome se prozori na sijaset tupih komada (time se mogućnost povreda rezanjem i rasjekotinama umanjuje na ispod deset procenta).
Ovim se, ukratko, ispisaše svojstva Suza princa Ruperta. Mnogo toga iz domena fizike ostade nedorečeno… ali zato služi stručna literatura. Važno je znati, hemija se ne mijenja – suze su i dalje, i isljučivo od stakla.
*
Svega jedan odjeljak… jedan, gdje se govori o “staklenoj suzi” unutar profilisanja. Pojam je distribuiran i pod imenom “mirror teardrop” – ali, danas, većina će pomisliti na ukrasna ogledala… Toliko se malo zna o kategoriji ljudi čije objašnjenje vuče korjene iz Rupertove staklene enigme.
Samo postoji opis, koji će se u svrhu ove priče svesti na mjeru duše…
Čovjek često ostaje isti – bez obzira na posljedice toka misli. Nešto u njemu ne dozvoljava da raskopča dugmad… pa uvijek znaš, on je taj i takav. Sudba jednoličenja prilijepljena uz kosti koja kaže “dat si, bio si, skončaj”.
Linija trule daske života.
A, onda, tu si ti… rijedak. I kad ispale hice u leđa, bivaš otporan. Vatra i led ti načine gustinu srca, a ono te čuva od propadanja. Svaki udar, samo rikošet sile grubih ljudi, nekog ružnog događaja.
I kad nađu mjesto, gdje je samo pritisak igle dovoljan (a nađu uporne krtice tanku liniju srži svojsva)… raširiš kaput, namigneš zlodusima i raspeš se u prah. Nestaneš dostojan.
Staklena suzo, priča se s tobom nikad ne završava… Jer si od samog nastanka u receptu rađanja precizno definisan. Sve vrijeme si bio narandžasto plavi pijesak. Mozaik srebra i svjetla… a tome nema nestanka.
Rana te oslobodila.
Znaju li oni koji te poznaju da i noć u tebi ima odbljesak.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237