Izdžeparili su, vala, što se moglo.
A, opet, ništa vrijedno nisu oteli,
Jer je sok za tvojim sokom
tamo
na mjesto gdje nisu doprli.
Kako bi i mogli?,
te budale željne bajki, a
bajku sami nisu nosili.
Tijelo pamti šta mu godi.
Oni mu nisu glad otvorili.
A zubi se naoštre
samo kad tebe osjete…
Inače su tupi.
Da si tu,
zbrkana ljubavi,
Inače…
… mi bi bili goli.
Na mjesto gdje ti stidnica
zarumi
i slad posiječe
To je znak
da ti odnekud tamo
misao od mene teče,
i svlači
dok ti grudi viču
“Dođi! Uđi!,
i ostani dok ne istečem!”
Da bedrima stisneš
Da te mesom stegnem
I ne prestanem
dok ne okopniš
u slad orošene korovi
Pa te pustim da odahneš
dok u znoju ne kažeš
“hajde, molim te…
ponovi!”.
Slušaću sve što
ispjevaš, zamoliš,
zaroptaš i noktima navodiš.
A kazniću te jezikom
ako uhvatim
da ne dahćeš, da ne ječiš.
Nauči,
kako me, ljubavi,
sve želiš.
Do onog trena,
kad će i lješnik med da pusti.
Milisav S. Popović