Postoji život… jedna vrsta života skrivena ispod lakta. Razliva se do spoljne ivice dlana. Vjerovatno ne razumiješ o čemu pričam… Osjetićeš je, ako ne sada, onda sigurno sjutra, jednom, nekada. S vremena na vrijeme svakom se naćuli, čisto da znaš. Svakog sačeka. Miriše na kišu, lišaj i strah. A liči na venu. Debelu venu čvrstih zidova. Zalegla taman uz onu žilu koja se od srednjaka pružila do srca, samo što ova negdje uz put zagrebe i dušu, poliže pupak. Putanja, ne duža od linije sječiva noža, poput onog za kidanje i zasijecanje loza. U njoj obitava Varga. Demon najsličniji crnom vuku, ali ovo ti rekoh čisto onako, da stvoriš kakvu predstavu… jer, upoređivati stablo sa travkom može samo razljutiti zvijer – zato, bolje to i ne čini naglas jer, on… on je daleko strašniji od nekog šumskog paščeta. Crna čapra što treperi pod zrakama mjeseca samo je prvo od njegovih grozomornih obličja.
Obično čami i miruje pod šakom… jer mu se java gadi. Gadni su mu i ljudi kojima bi trebalo da sudi. Zato radije sniva o košmarima, nego što ih čini. Kažu stari, ko uistinu zna šta je Vargi na umu tog treba pratiti i slušati… taj onda zna sve; kako preživjeti, stasati u junaka i vreće zlatnika steći. No, ipak je ostalo da se besjedi da “o varginoj ćudi valja samo ćutati”. Znam neke koji su raspravljali, pa se nakon te noći nisu više s pameću sretali… Naši stari o tome su smjeli samo da slute, uz rakiju i vreo plamen sa ognjišta… a i tada su kukavički sklanjali ruku sa vatre. Da Vargi ne poremete san, da joj ne otvore kapke.
Sigurno pamtiš koliko su nam bake o vukodlacima pričale… kako ih je teško zauzdati, skoro nemoguće od žrtve skrenuti… i koliko je malo onih koji ih umiju kletvom zavezati. Ali, i likani se nečeg boje… a to će malo ko priznati… strepe od čeljadeta koje je kadro sa Vargom zboriti. Pa makar i slabašno dijete bilo. Kad se pakleni soj od soja sklanja, tada ruke na prsa treba prekrstiti. To što svako od nas po jednu Vargu ima, ne znači da ih posjedujemo. Mi smo zapravo njihova svojina.
Znadi, dar pod laktom nije od nebesa. Preteško je to oružje za ovako slabašne ljude. Varge su nam, kao sjeme, date iz bezdane jame… koju drugi zovu Paklom.
Da se ne zavaravamo, bilo je i biće onih koji Varge umiju da puste iz šake… da se zvijer nahrani mesom neke štetne mrcine što vam je pomrsila konce, nanijela rane. Ali treba biti izuzetno oprezan sa osvetom koja se čini uz pomoć crne psine.
Neće rođaci i komšije da svjedoče, iako je bilo puštenih Vargi među nama… poharale su ružna lica po najružnijim mjestima Crne Gore. Uzele danka i pročistile porodice. Neke familije nakon toga ne imaše novoga poroda. Vjerovatno je opačina u takvima bila prejaka – pa Varge spriječiše da se sa djecom svježom zle ćelije rašire. O tome se, naravno, ne svjedoči – s namjerom da se recept o oslobađanju demona zaturi… i u potpunosti zaboravi. Kao da je to uopšte moguće. Varge će se uvijek pojavljivati kada kakav nemar ili tjeskoba zaoru meke njive… kada dobri plaćaju za tuđe grijehe. Kada talog postane gušći od mlijeka. Moćno stupe međ dvonošce u čas kada anđeli i đavoli ne znaju šta činiti sa gadovima. Izađe iz nečije ruke i zaurla put Lune. Krzna tamnijeg od noći, očiju crvenijih od krvi… u dlan se ne vraća, dok grešne ne pretvori u žrtve.
Negdje u meni spi Varga,
stoga,
nemoj mi zvijezde mrsiti,
ni ljubevne krasti!
Znam se rasrditi,
A tada,
eh kleti stvore,
zar ne znaš!,
Tad će te Varga rastrgnuti.
Zla krv,
iz krvi moje
lahko će te rasporiti.
Da…tek tako!
Jer, znam,
O znam se i ja osvetiti.
Bajke o Vargama istruliše. Strah je učinio svoje. Ne pominju se više nigdje… Kažu da su bili prejaka sablja za pretanke vratove… Valjda su široko sjekle, pa su i nedužna grla zakačile. Navodno je bilo tako… iako nema potvrde.
Tebi onom, što si navikao da činiš zla, jer ti se čini da tako možeš… uzimaš, otimaš, siluješ, prebijaš… misliš da su žrtve slabašne da ti se suprostave… ubijeđen si da nema nikog, ni Boga da te opomene… Znaj Ti što si onaj, da Varge postoje.
Vrijeme je da se probude… Plaši se.
Milisav S. Popović