Kad pogledaš izbliza (uoštravanjem fokusa), svi smo različiti… detalji nas čine posebnima. To ipak ne znači da nismo ujednačeni. Čim odmakneš sliku, ili sebe od slike, vide se neke pravilnosti koje nas svode na sledeće – vrlo smo opet slični. Šta ćemo onda sad, kukala ti jatka? Ništa burazeru, to što se zaključci kose – ne znači da paralelna istina ne može da egzistira kao valjana. Izostanak logike ne znači i izostanak (nekog drugačijeg) razuma. Još nešto, postojanje/život nije krug, već spirala. Nažalost, malo ko to kapira.
Iako se radi o nijansama, za jednog čovjeka, njegova nijansa je određujuća, determinišuća. U kontekstu velikih stvari – ta činjenica je potpuno zanemarljiva, nebitna. Ili možda nije? Šta ako je presuđujuća? I kad neko kaže “ma, svi smo ista g…a!” – nije da nije u pravu, no nije da nije pogriješio (smrda jedna smrdljiva) – jer, individualnost umije da bude ugrožena, slasno posrkana gomilom (masom), ali gomile nema bez individualaca. Stapanje je odlika čovječanstva… ali, s druge strane, i napredak. A ko ga donosi? Kada se pojavi dovoljan broj izrazito posebnih koji promijene kurs kretanja jednoj čitavoj vrsti. Takvi su i jedro i kormilo ovog plitkog broda.
Caka je što će u početku biti neshvaćeni, proganjani i osuđivani – na kraju će njihov doprinos, njihovi ideali spontano postati vrijednosti prema kojoj diše cjelokupna duša civilizacije. Eto ga! – grdan licemjerni obzir razvoja društva, koje će da se kune u nešto za šta su nekog prethodno žrtvovali.
Da, ovako dolazi do progresa zajednice i naroda – tako što nas omami krv onih koje smo sažvakali, jer nam je smetala njihova širina. Pa smo se začudili kako su naknadno ukusni i slatki (i kako su u pravu bili!). Nešto što druge životinje na ovoj planeti ne posjeduju. Socijalni vampirizam.
Svjestan sam da navlačenjem lupe, čovjek ne postaje veći nego manji… ali, istovremeno, zašto niko da kaže kako društvo stalno traži napredak (vapi za progresom iz svih grla!), a uvijek teži da stvori novu močvaru. Sistemsku poslušnost, povinovanje standardima… iako se standardi mijenjaju, svaki izreda guši, satire mogućnost da iznjedri “renesansnog čovjeka”. Regulisati stvari je legitimno, i uvesti red je neophodno… ali zašto istovremeno zatrpavati izvor čiste vode balegama?
Na sreću, i mimo svih mehanizama gašenja i gušenja – izrazito talentovani i posebni se rađaju, i biće ih uvijek. Neka božanska promisao… koja će u prespektivi da stvori rijeku divova, a ne mlitavi okean mravinjaka. To se zove introedenizacija – i vjerovali ili ne, odbačena je od svih političkih sistema svijeta. Ni jedna država je ne koristi kao cilj i misiju svom narodu… zato i djeluje da više niko nema kompasa. Jer svi se bave – “šta s ljudima?”, umjesto “kako s čovjekom?”.
Naziva za trenuto stanje ima više… Aldijanin čvor, Veliko udimljavanje, a vama je (pretpostavljam) najbliže – Civilizacijski autizam. Kada se kod čovjeka duševno umni receptori drže na pola uključeni… senzori rade, ali ništa se povodom toga ne preduzima. Prijem praznog signala. Ili, da vam bude pojmljivije… Kad sve miriše na sreću, a sreća izostala.
Civilizacijski autizam je već doveo do određenih efekata koji postaju vaša odlika, ili pak karakterna crta nekih ljudi oko vas:
– prvi je astorzija apee – polusvjesno ubjeđenje da nećete doživjeti ispunjenje svoje najintimnije potrebe – tačnije, da nećete dobiti onoga, ili ono što tražite/želite.
A postoji i nivo više kod astorzije apee (opasniji) – kada tokom života odradite i učinite sve kako se od vas očekuje (budete dobar đak kroz svoje cjelokupno postojanje), ali intimne gladi nikada ne izgovorite… već ostanu da laju, u dnu utrobe.
– drugi je tripodna akceleracija – složeno stanje u kojima osoba/osobe koje su mahom natprosječno inteligentne dozvoljavaju intelektualno inferiornijim ljudima da ih duševno i emotivno zlostavljaju.
– treći je Latergija Aquada – stanje “odustajanja prije počinjanja”, “zasićenost od mogućnosti”, “propuštanje prilika”, “jak osjećaj dosade i napora na prvom koraku”…
Veliko udimljavanje je mehanizam nesmetanog puta od prostog porodilišta do običnog groba. Umjesto da se svaki resurs ulaže u kolijevku… koja bi za čovjeka, dok živi, potrajala. Da konstantno raste i da se razvija – zbog njega samog… i u krajnjem, radi svih nas. Jer, dok god si mrav – džaba što si u horoskopu lav.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.