Pa da krenemo…
Ignipotens (latinski izraz), vremenom je suptilno angliziran i pretvoren u pridjev Ignipotent koji se i najčešće koristi unutar fenomenološke “Matrice ovladavanja neovladivim”. U izvornom obliku, ignipotencija podrazumijeva kontrolu nad sveukupnom vatrom – namjernom ili iznenada izazvanom. Obično se očitava kod ljudi sa kapacitetom vojskovođa, odvažnih boraca (kadrih da preokrenu situaciju na ratištu u sopstvenu korist)… no, nije neobično da se očita i kod žena. Danas, ignipotencija ide uz osobe na koje je na neki (invazivan, podmukao, očigledan ili skriven) način usmjerena velika količina sile u cilju unižavanja ili fizičko-duševnog zlostavljanja. No, smogli su snage i umnog kapaciteta da nadiđu izbljuvanu vatru, i ovladaju njome… nerijetko je vrativši nazad… bljuvaču u usta.
Ignicolist – poklonik vatre (onaj koji obožava plam). Često se poistovjećuje (brka) sa piromanima i piromanijom. Dok prvi kaže da se radi o poštovaocu ognja kao elementa koji čuva život, ali koji nije podređen životu samom, drugi (piromanija) podrazumijeva neodoljivu potrebu za podmetanjem vatre. Zabuna je nastala zbog jednog zajedničkog momenta: i ignikolist, kao i piroman uživaju u posmatranju razigranog plama. Dok jedan meditira uz ognjište ili prikaz munja, drugi uživa u ideji zgarišta nakon divljeg požara.
Ignikolisti i danas čuvaju preantičko učenje – da su emocije sitni gromovi koji počivaju u ljudskoj lavi (krvi), a da je i duša sama vatrena smokva koja pjeva u grudima – tik do srca. Kako dijete raste, smokva je sve manja. Muzika sve tanja.
Danas je ova teorija sentimentalno preslovljena u pozitivnu mentalnu akciju “probuditi dijete u sebi, da se život rasplamsa”.
Puissance effect (Pjuisens efekt) – u izvornom tumačenju, radi se o konjičkom takmičenju gdje se testira sposobnost ata da preskoči određen broj visokih prepreka…
U nadograđenoj (kriminološkoj) verziji, Pjuisens zapravo znači nagovaranje, prinudno ubjeđivanje (nevoljne osobe) da nešto učini – upotrebom sile, zastrašivanjem ili prijetnjama.
Srećom, Pjuisens efekt vraća pojam na pravu stranu, kao afirmativni mehanizam – a podrazumijeva vatrenu sposobnost nečije pojave da inspiriše, utiče na rijeke ljudi kako bi na bolje promijenili svoje ponašanje. Iako bi se to, po prirodi tumačenja, trebalo podvesti ili najčešće naći kod kraljeva, predsjednika, političara… nažalost, tamo i nije toliko često očitan/očitavan. Obično ga posjeduju umjetnici i edukatori. Pjuisens efekat – kada kamičak pomjeri brdo, da ljepše planine izniknu.
Mangata – riječ kojoj se ne zna pravo porijeklo, ni precizna jezička kolijevka. Dok kod većine označava prostu refleksiju mjeseca na površini mora… kod nekolicine civilizacijskih predstavnika ona nosi mnogo više – staza koja sa vode, vodi do Mjeseca.
Usljed prirodnog fenomena, kada se lunarni snop svjetlosti izdužuje i “trakasto proliva” po okeanskoj ili morskoj površini, nastalo je tumačenje da se radi o duguljastom putu koji pruža čovjeku nadu da tokom vedrih noći zakorači i pođe do mjesta gdje se nalaze svi bogovi, anđeli i svi mogući rajevi.
Mangata je prvi pojam koji miri vatru i vodu, noseći cilj u svojoj interpretaciji. Zato se kao obilježni identifikator koristi u onim situacijama kada se (literarno i filozofski) opisuje čovjek koji ide mimo drugih, a da druge ne remeti… odlazi kako bi pronašao mjesto gdje može konačno počinuti… Mangata, kada na kraju puta nije smrt, već početak novog života.
Uz Mangatu umije da se nađe još jedna neobična izražajnost… koja, zbilja, može samostalno da postoji, ali nerijetko tako ne stoji. Bude uz nešto drugo nakačena, a u količniku važnosti – vjerovatno je važnija. Stelifikacija (izvorno iz pojma Stellify), zbog ljepote koju nosi, danas je “rastrgana” – po njoj se imenuju nagrade, diplome, kojekakvi događaji… i onda čeljade zaboravi šta zapravno nosi. A opisuje životni udah, ličnu pustolovinu, koja ne mora biti u kraljevskoj odori… ali mora od smisla da nabubri. Poput nara, da se u stotine sladi pretvori – kada se izlomi. Da iz tebe rijeke pokuljaju ako te iko zagrebe ili mačem povrijedi. Takav čovjek je imao rašta da živi, i dugo nakon njegova vijeka imaće šta da poruči… zato ide gore, u rojeve da se uklopi. Stelifikacija, kada ti srce toliko vrijedi – da se u zvijezdu pretvoriš.
Priču okončasmo i svašta rekosmo… trag drevnog u dosluhu sa savremenim. I samo ova hrpa pojmova je dovoljna da se uspraviš… te pogane vatre i otrovne vode u paru pretvoriš.
Otud i ime sa dalekog Istoka – koje se drugi put daruje posebnim dušama.
Niran – kada nestaneš, ali ćeš vječno da postojiš.
Čeka te nebo… do tada zemljom hodiš.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.