Februarska ponoć 1628. – Groblјe na proplanku
Hladni zubi noćne tame grizli su joj obraze… najbezobrazniji se podvukoše kroz otvor debele halјine, našli gola mjesta iznad čarape i jezom lizali bedra. Koža joj se naježi od grobne studeni, prsti bi joj pomahnitalo drhtali da nisu stezali musketu. Zvejala je u razrušen grob, u praznu raku… “Presveta majko! Znači, istina je”.
– Mina!
Srce zalupa po sredini koša, podiže oružje i munjevito se okrenu put glasa. Strah joj unijemi usne, ali joj oči naglasi. Nikad nije bila lјepša.
Ispred nje istupi sjenka. Krupna prilika zakri pola mjeseca. Uhvati joj ruku, stegnu prste i nasloni lice na njeno uvo “Pssst! Ja sam, Mina!”
– Š-šta radiš ovdje?
– Pratio sam te… znao sam da ćeš biti dovolјno glupa da sama dođeš.
Gurnu ga, ali zapravo sebe odgurnu od njega. Kao da je kamen od nalivenog olova. Držao je čvrsto za laktove i prekorno cijedio šapat:
– Jesi li luda? Hoćeš li da nastradaš?
– Pusti me! – ote se – Nisam mala. Starija sam od tebe. Umijem da se čuvam… – prst uperi ka otvorenoj raki – On je moj muž (zaplaka), ja ću ovo da okončam!
– Mina… – bratov glas se unježi – … On više nije isti, zvijer ga je preuzela. Molim te, idi kući. Tamo ima lovaca, štitiće te.
– Starac kaže “srebrna oštrina iz ruke lјubavi – ubiće vukodlaka”… – podiže musketu – Vidiš… U njoj je kuršum od srebra… – ispruži lijepu šaku – Gledaj… A ovo je ruka njegove najveće lјubavi.
Uzdahnu. Pusti joj laktove. Ramena klonuše… osjeti kako mu sjaj iz očiju uteče u tminu: – Ne bih podnio da ti se nešto dogodi… Šta ako su to sve trabunjanja nekog ludog vješca?
Promrzlim prstima mu uhvati obraze i vrati pogled na njene oči:
– Vidio si mu ranu. Čuo si šta je u roptaju izrekao “Spasite mi dušu… spasite duše drugima od mene”. Vidio si šta je uradio u selu… Ovo je četrdeseti dan nakon njegovog ukopa. Trideset i šest puta je izašao iz groba. – polјubi ga u čelo – Bilo je dosta, brate. Molim te idi. Vrati se ženi i djeci. Mogu ja ovo. Ne brini.
Najednom nestade zloćudnih zvukova s groblјa. Zamijeni ih tjeskoba strepnje. Nešto je doticalo iza grobova. Neka vrelina. Nešto sa južne strane tog prokletog proplanka. Miris, teški miris vuka…
Primicalo se. Režalo. Nisu ga vidjeli, a gledali su svuda. Ali je ono vidjelo njih.
Glad, strvinarska glad pakla cijedila se sa čelјusti… kapala sa krzna.
Sto metara… devedeset… na osamdeset je musketa mogla da zada smrt… znala je… ali… Nisam ga vidjela!
Tek na trideset stopa, u širini skoka, mjesec otkri liniju demona.
Gledala ga je dok je u letu kandžama povređivao zvijezde s neba, spreman da se gosti onim što je bila – što jeste njegova žena. Nјegova Mina!
Uperi musketu… barut zaurla… srebrno zrno odbaci stvora. Oprosti mi! Skok se pretvori u odskok… tjelesina se domognu pogrešne strane groblјa; osovi na noge… pa u urliku nanovo zatetura. Zagreba zemlјu, bolno zaropta, i uvi se smrtno povrijeđena.
Disali su duboko. I brat i sestra – u krvnom ritmu dobova užasa. Para iz grla se pretvarala u maglu koju je odmah usisavala tmina. Kaiševi su joj popucali oko grudi… musketa je i dalјe bridjela. Pogled nisu skidali sa stvora… Gotovo je – pomisli – zauvijek je oslobođen prokletstva.
No, ne bi tako. Groblјe zapara krik probuđenog vukodlaka. Stajao je nedaleko od njih – silniji nego ikada. Rane nije bilo… ali je zato glad bila nagomilana. I prije nego što je uopšte shvatila… prije nego što je uspjela da se okrene i napravi nekoliko kukavnih koraka… začu iznad sebe fijuk. U trenu trena uhvati tužni pogled bratov, snažan luk i strunu koja je drhtala. Strijela sa vrhom od srebra poput igle uđe u skriven procjep ispod čudovišnog oka. Zvijer prestade da bude zvijer… krzno se razmota… nago tijelo čovjeka se stropošta… i utihnu. Od tad, pa za sva vremena.
Ćutali su nekoliko vječnih minuta… On pognute glave, očekujući šamare… Čekajući kaznu zbog otkrivene tajne. Ona u zaboravu disanja, zaleđene suze negdje iznutra – ne shvatajući sve, ali poimući glavno… Zbilјa, bila je istina: “srebrna oštrina iz ruke lјubavi – ubiće vukodlaka”. Samo što ta ruka ne bi njena.
Okrenu se… musketa skliznu sa vrha srednjeg prsta… pramenove joj oslobodi raspukla traka… ostavila je brata da tihuje… Dok je odlazila sa groblјa primicala joj se užasna pomisao… pomisao da je lakše bilo podnijeti prokletstvo vuka… nego ovaj novi Pakao što mu nije bila jedina.
Milisav S. Popović
Oduševljen sam,volim svet mašte i takvog načina pisanja.