Ako žena, dok beba raste u stomaku, ispija čašu vode svakog dana gledajući u nebo – vjeruje se da će dijete zadržati plavu boju očiju, i da će izrasti u putnika i avanturistu. Neka od uvjerenja idu toliko daleko, pa je ostalo zapisano da će tako postati pravdoljubivo (uvijek znajući šta je čisto), a time i samom bogu drago. Te da će nebo voditi računa da ga vjetrovi i kiša ne gnjave dok brodi životom.
Ako mati mazi stomak, čineći zaveslaje oko pupka, a u drugoj ruci drži pero – vele da se time plete anđeoska paučina, kako bi čedo za života bilo zaštićeno od nedaća (i da nikada ne zaboravi gnijezdo iz kojeg je poteklo). Za ovu magiju tvrde da je izuzetno snažna, i da je mati mora činiti skriveno od pogleda drugih… te da pero treba sačuvati, i ušiti u prvu maramu u kojoj će se bepče po rođenju uviti.
Ranije su, davne majke, premazivale prste surutkom, a u nekim krajevima vodom od drenjina – sa željom da beba zdrava dođe na svijet. Običaj je potrajao sve do skora na ovim našim kamenim livadama… gdje mnoga djeca nisu doživjela prvi rođendan. Zato ponekad i danas, prvu stvar koju babice urade, umoče prst u mlijeko, i dotaknu maleno čelo… da gologuzan sitni bude jako i spretno.
Ako je dijete ruzmarac (proljećno ili s ljeta), žene su znale da isijeku pramen i bace ga u koštani oganj (vatra koja se loži vani, i u koju se polaže suvo granje sa oranica) – kako bi zaštitile novorođenčad od “vragova srkača” – koji se kote oko kolijevki. Tada se, dok vlasi pucketaju, izgovara “Brezdan, brezdan! Da okolja vrag u nevakat!”
A, ako je beba od zimske ure (borovnik), u tekuću vodu (rijeku ili potok) spušta se drveni sud sa komadom sira – istim ciljem, jer su zimi vražji srkači opasniji i prepredeniji. Tada se kaže “Zardan, zardan! Okoljaj i utopi se!”.
Ni crkva, ranije, nije branila neke od običaja… pa se u svjedočanstvima može naći da su sveštenici dopuštali svekrvama, da u ime još nerođenog unučeta, na zavezane kanape crvene vune upletu i krstić od luči… pa ga osveštaju i odnesu daleko od kuće, pa zakače o neku krošnju. Što dalje odu, vjerovalo se da u tolikom luku neće biti opasnosti za dijete, i da će uvijek ostati zaštićeno od lomova i lomitelja. Mahom su bake odlazile toliko daleko, da su se i s brda spuštale na more… Samo da što veći luk zahvate.
Tokom petog mjeseca, trudnice treba što češće da pjevuše i zvižduću. Ovo je jedini ritual koji se odnosio na majke same… Time se čuvala životna rosa, i žena bi se brzo oporavila nakon porođaja, bila skočna te postala još ljepša.
Ako želi da dobije sina, sve što treba da uradi, jeste da štipne muža za zadnjicu kada sazna da je trudna. Ako se ćerki raduje, odmah se treba očešljati prstima – i kažu, ovo toliko sigurno radi, da su muškarci skakali da im češljanje zabrane i odmah poturali dupe na štipanje.
I dok nosi “drago breme”, nikad ne bi smjela da ostavlja zalogaj nepojeden… vjeruje se da će tako dijete uvijek biti gladno ljubavi, i da neće imati sreće u braku. Zato se zalogaj mora odložiti negdje, gdje bi ga ptičice poćukale ili druge životinje pojele. Da maća “loše ljubavi” pređe na njih… jer se smatralo da živuljke kao ljudi ne umiju da vole. Malko su se u ovome preigrali.
Kad bi ljeti pala “okapa” (nagli vreli pljusak koji ostavlja barice što se brzo osuše) – žene sa stomakom do zuba bi trčale da bosonoge gacaju po lokvama. Tako bi osigurale budućnost djeci da žive u izobilju i da omoguće svojim roditeljima udoban život po stare dane. Prepričavalo se kako bi u Miločanama, dok je selo bilo prepuno ljudi, nastala trka i kikot koji bi se pretvorio u igranku. Možda zbog toga, mnoge od porodica se vremenom preseliše u bogate države zapada. Ako se pitate da li ovaj ritual važi i za muškarce… mnogi koji su gacali, obogatili su se (pa ti vidi).
*
Baka nam je pričala… kako je neka njena trećepasna tetka imala snahu koja nije mogla da “ucvate”… sve do kasnog dana. I rodila je divno biće. Sa kosom kao da su je vile svile. Radost koju je donijela učinilo je da su pucali iz dva doma (a obično se kod nas zbog ženskog djeteta ne puca). Odmah su je zvali “sine”… i upisali u rodoslov na mjesto koje pripada muškarcima.
Avaj, mati joj se ubrzo razboljela… i još brže nesta.
Kažu da su u njenim stvarima našli vrapčje jaje… osušeno, i necviklo.
Drevni ritual, u kojem majka život za dijete polaže.
Po cijenu i da je zaborave…
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237