Hekat, opačinsko zlo, demon kom nema ravnog – svakih osamdeset lјeta pokušava da se domogne lјudskog svijeta. Žderač duša kog i sama smrt zove Ubica. Može ga zaustaviti samo najčistokrvnija iz reda vikarki. Isijecanjem sopstvena srca.
* * *
– Zašto mi nisi rekla? – pahulјe su joj se topile na obrazima, čineći da suze izgledaju krupnije, a ona sama nemoćnija.
– Molim te uđi. – mati je vukla za rukav, pokušavajući da je ubijedi da prekorači prag.
– Zašto mi nisi rekla da si vikarka? – oči su kolale od bijesa i tuge.
Žena pogleda preko njenog ramena u priliku koja je krila lice iza sjenke kaputa.
– Ti! – zaškriputa – Nema ni potrebe da pitam kako si nas našao. Pseto podmuklo.
– Gospođo… – čovjek zausti.
– Ne obraćaj mi se! – dreknu, pa pokuša trzajem da je još jednom uvuče u kuću. Djevojka ni makac. Uzdisala je skamenjena.
– Dušo moja… šta želiš da ti kažem? – pomilova joj lice skuplјajući tragove vreline i mraza na prstima – Da otkrijem tajnu koju nisam nikada želјela da saznaš? Nisam mogla.
– Znala sam da ima nešto… oduvijek sam znala da postoji nešto više…
– Sad si otkrila… – prostrijeli krivca što je pokušavao da umakne od njenog pogleda – … Pretpostavlјam da je istina morala da svrati i da se raskomoti u najnezgodnijem od svih časova. Pa makar je donio i ovaj skot. Samo sam se nadala da ćeš je saznati tek kada mene ne bude bilo.
– Majko moja! – zagrli je i zagnjuri lice ispod njenog grla, upijajući mirise na kojima je odrasla.
– Tiho, dijete drago… ne žalosti se.
– Šta da radim onda?
– Šta ti je ovaj gad rekao?
– Gospođo… – prilika iskorači stidlјivo – … Rekao sam joj sve. Ona je krvni naslednik. Jedina koja je kadra da spriječi propast.
– Ja ću to uraditi umjesto nje! – stupi u tankim papučama na zaleđenu verandu – Zarekla sam se da moje dijete neće stradati. Pa makar sudbina cijelog svijeta zavisila od toga.
– I zavisi… – utiša se čovjek -… zavisi, gospođo. A Vi niste više dovolјno jaki. Ne biste mogli da zatvorite procjep. Žrtva bi bila uzaludna.
– Majko… – ženica joj uhvati pogled – … da li je stvarno toliko strašno?
– Draga… – usne joj izgubiše ton krvi -… poslednja koja je uspjela da ga zadrži bila je moja baba-tetka. Sigurno je od tada ojačao. Strašniji je od svega što možeš da zamisliš. Nakot svih košmara.
– Gospođo, ako smijem… – pokaza joj nekakav zapis – … Hekat je izglodao prvu kapiju. Nјegovi prsti već izlaze iz ponora. Ako ne požurimo, mislim da će….
– Ne dolazi u obzir! – mahnu rukom – Ne dolazi u obzir! Ne dam!
– Majko… – uhvati joj dlanove u svoje i primače usnama – …Nije na tebi. Odlučila sam. Odvešće me tamo. Izgovoriću inkantaciju. Otjeraću ga nazad i… i… – zadrhta – … i daću srce.
Tajac toliko gluv da je tišina djelovala kao kopile. Čak su i pahulјe bile previše bučne. Mati pokuša da se otme iz zagrlјaja i progovori novu zabranu, ali su je ruke stezale. Nije se dala premoliti.
– Samo si mi trebala reći… da znam od ranije… pa da se pripremim.
– Molim? – sad već ženi glas zajeca – Da te pripremim da umreš?! Da uvježbamo smrt, je li? Zašto misliš da sam svaki put bježala sa tobom u naručju? Da te ne nađu! Zarekla sam se da moje dijete neće stradati.
– Niste mogli protiv sudbine… – čovjek shvati da je time samo uvrijedio, pa lice još dublјe uvuče u tamu kragne.
– Gdje se nalazi ta prokleta rupa iz koje izvire Hekat?
– Nedaleko odavde… – prilika joj primače cedulјicu – Tu piše… na nekih pet kilometara odavde. Iznad jezera.
– Dobro! – žena se munjevito povuče u hodnik, i još brže pojavi vani sa bundom preko leđa, naopako obučenom – Idem sa vama. I nemoj da ste mi zabranili. Hoću da budem tamo!
* * *
Led mrtvog jezera pucao je od pritiska jeze. Ni sove ga nijesu prelijetale, a sove vole košmare, čak su se i gavranovi držali podalјe. Nešto u vazduhu je prijetilo da se istisne i utisne u lјude. Da ih proždere.
– Nanesite ovo po kapcima. – čovjek, kom su na mjesecu zasijali ožilјci čim spusti kragnu, pruži im bočicu ulјane tečnosti.
Kad su kapi dotakle tanku kožu ispod obrva, ispred njih puče vidnost – te svaka i najmanja sitnica se ukaza. Ugledaše ružne somove i raspale rakove ispod leda, ali i neke lešine od kojih ih spopade muka.
– Tamo. – pokaza im kuda – Tamo! – put istočne strane.
Ogroman procjep usred neba. Kao da je neko zasjekao zavjesu, samo umjesto zraka, kroz rupu je kulјala tmina. I užasni prsti koji su se trudili da razvuku obrube. Znači, tako izgleda kada se pakako porađa.
– Je li to… je li to… – djevojka zamuca.
– Hekat. – prilika reče. – Molim te požuri, djevojko… ti poslednja od krvnih vikarki… zadnje dijete u rodu konačnih… pročitaj inkantaciju.
Ruke su joj drhtale, ali je držala svitak i počela da sriče… čudne riječi… koje se ne daju ponoviti… toliko drevne da su slova nemoćna da ih oslove.
Kad je inkantacija izrečena, tmina u noći puče. Oblaci bremeniti od snijega se oburdaše. Jezero se izdiže – sa sve somovima, rakovima i lešinama – pa ponovo u korito naleže. Nešto odonud kriknu, pa se gavranovi uplašiše. Ali ne odoše.
Tri lјudska bića ležaše na obali. Zbunjena. Pa se pridigoše.
– Je li gotovo? – djevojka upita.
– Gledaj! – čovjek u ožilјcima dreknu.
Tamo gdje je bio procjep, sada se napravila još veća rupa. Vidjela se čitava ruka, i dio tjelesine… kao i oko demona. Oko Hekatovo!
– Kako je ovo moguće? – vrištao je čovjek. – Kako je moguće da si ti i dalјe živa? A rupa se proširila?
– Rekoh ti već… – žena ga je posmatrala ispod mokrih uvojaka – … rekla sam ti da neću dopustiti da moje dijete strada zbog rituala. – potom se okrenu djevojci – … I sad je možda zgodna prilika da ti kažem kćeri da si usvojena.
Milisav S. Popović